BUKA je pokrenula još jedan konkurs, ovoga puta priče bi trebale biti o aktivizmu u zajednici. Ne bih ja da pišem o nekom projektu posebno, a ni da promovišem bilo koju organizaciju. Svi oni rade odlično i u skladu sa svojim mogućnostima. Kako ipak volim da ispratim različite konkurse morala sam i o ovome da napišem par riječi.
Nisu političari krivi za sve. Mi smo oni koji su ih birali, mi smo oni koji su im aplaudirali poslije svake donesene odluke, mi smo oni koji su mrzili zato što su nam oni mržnju nametali. Mi smo oni koji ih i sada slijepo šutke i bez pogovora slijedimo.
Uzmemo li u obzir da je porodica osnovna ćelija društvene zajednice, kao takva je izvor svih dobrih ili loših dešavanja u jednom društvu. Zašto onda ne bi pokrenuli akciju u kojoj bi svi pokušali da „obogatimo“ svoju porodicu moralnim vrijednostima, lijepim ponašanjem,tolerancijom. Pokušajmo naučiti sebe i svoju djecu da nije lijepo lagati, smijati se drugom (slabijem) ne bi li u nečijim očima bili bitniji. Pokušajmo kontrolisati njihove potrebe za nasiljem (čitaj igrice koje u osnovi imaju ubistva bilo koje vrste). Natjerajmo sebe i svoju djecu da pročitamo u toku mjeseca bar jednu knjigu. Naučimo ih da ne mrze druge i drugačije već da sve ljude prihvate s istim osmjehom na licu. Naravno ne mogu sa svima provoditi istu količinu vremena, jer oni koji nam prijaju više sa njima smo uvijek duže. Neka zaborave sve predrasude, ali ako baš ne mogu bez njih neka ih sačuvaju samo za one članove društva koji imaju kriminalni dosije i ne planiraju da žive pošteno, ili za one registrovane ovisnike koji ne žele da se liječe. Mi smo kreatori svoje svakodnevice i normalno da želimo da ona bude što manje problematična.
Svoju svakodnevicu uljepšajmo kulturnim dešavanjima, a ne političkim emisijama. Kritike političkih, sportskih i kulturnih dešavanja zamijenimo utiscima. Diskriminaciju sačuvajmo za one portale, emisije i ljude koji šire govor mržnje. Svi smo mi aktivisti u svojoj zajednici (čitaj porodici) te smo zato i odgovorni za sve njene uspone i padove. Nije nam potreban projekt da nas pokrene.
Neka nam djeca govore isključivo maternjim jezikom ne pokušavajući da zamjene saosjećanje empatijom, ili uvredu mizoginijom, neka budu jednaki ne jednorodni, neka se pobratime a ne orodnjavaju.
Neka svuda i uvijek siju sjeme ljubavi, za bolje danas i još ljepše sutra. Zvuči nadrealno a možda ipak nije…