Mislim da trebam, trebao bi pisati više, brže, jer, sve mi se čini da nikada nisam imao mogućnost da nađem pristup djevojkama. Mislim, na ovome vremenu, izgled, izgled je manje bitan, ne kažem da nije, slagao bi sebe da kažem da nije. Ali evo, uzmimo mene kao biće. Visok, 2.00 , krupan momak, pun života, inteligencija, razum, svijest, čekaj, da ovo nije puno sve što sam naveo, da li ima neki uljez koji me spriječava da se približim curama, ili pak one, možda se one boje mene. Zašto bi se neko bojao mene, visok jesam, ali ne predstavljam neki problem, neki strah, nešto što bi odbijalo. Možda, možda ne znam, sada mi dođe onaj momenat da izbrišem sve i vrisnem. Možda nisam rođen za veze, mislim Nermine, sjedi na stepenicu, zapali cigaretu, i onako, čisto iz frustracije ustani, kao zadnji gorštak, pljuni ka nebu i digni srednji prst. Mada to ne ide. Ali ist tako, ne ide mi u glavu činjenica da jednostavno ja nisam, možda ja i nisam za veze, možda sam ja posrednik između sreće i tuge, zadovoljstva i ematije. Bio sam na korak od upoznavanja drugih, na upoznavanja sebe bio sam tu tik. I onda, BOSS kaže da to ne ide tako, da čovjek mora da pati, da li zaista mogu da ostvarim odnos samo da ljudima koji pate, ili sam ja pokvareni anđeo kao iz mojih prethodnih priča, onaj Gabriel, koji je osuđen da živi na zemlji radi vječne patnje, bar u njegovim očima, dok u očima drugih, on je anđeo opet.
Ali njegova funkcija anđela više nije ista. Ja ne znam biti oštar, ne znam biti drugačiji, niti bezobrazan prema djevojkama, ja ne mogu umijesto ruže da joj dadnem šamar. Mislim, koja je to svrha, čemu sve teži ako svi gubimo ono što bi voljeli da imamo. Pod čijim okriljem živimo, i da li su ovi moji tekstovi suvišni, mislim, koja im je svrha, čemu vode. Treba mi cigareta…Dosta dima, bar za narednih pola sata, ili, ili možda manje. Otvorenost, mene otvorenost pobije, da misim da je otvorenost, ili varnice, moguće da nema varnica, ili, previše opet dobrote. Trebat će mi opet neka trauma, onako, ovaj put malo jača, da me vrati u moje prethodno stanje u kojem nisam mogao da patim. Jer mi nisu bile zanimljive ljubavi, strast, emocije. Ništa mi nije bilo bitno osim ostvarenja sebe, kroz razne aspekte života. Nije više ni do riječi, niti do očaravanja riječima. Jednostavno moram da prihvatim činjenicu da moje srce traži ljubav, ali ja, ja nažalost ne mogu mu ga dati. Gdje se krije taj ključ ljubavi, zašto više nema ljubavi, gdje je ona nestala. Što sam izašao iz savršenog prostora gdje ja nisam patio, a drugi su patili oko mene. Djevojke su patile oko mene, ali ne namjerno, ne s moje strane, već zbog toga što ja zaista nisam bio emocionalno prisutan tu.
Dao bi im sebe, bez razmišljanja, ne bi se sekunde griješio duše, ali bi im dao sebe. Ali sada se opet vraćam na početak svoga postanka i želja. Moja logika mi ne nalaže da realno razmišljam ili, ili možda kurcu sviram i pišem u prazno dok vrijeme prolazi pored mene. Jer sam ja, eto Bogom dat ovdje da bi pokušao riječima da dokažem ljubav, koja bi trebala da se pokaže srcem. Acta non verba rekoše, ali kako da drugome dokažem ljubav ako tu nema riječi. Da li to onda znači da su brakovi koji su bili prije tu, da su oni onako, čisto da bi se digao natalitet. Zašto niko ne doživljava moje riječi, da li su previše nježne, ili je možda zbog toga što ne trebam biti grub ili Bog je odlučio da igra partiju šaha sa mnom, a zna da mrzim šah, jer često gubim, prečesto. Mislim kako pobijediti kreatora, to bi bilo sulodo, osim ako nemaš neki trik u rukavu, a i taj trik, taj trik ti je on dao, tako da, možemo se složiti da smo vazda na gubitku. Zašto upoznajem ljude, ako ću kasnije par dana patiti, zašto ne mogu biti sretan što sam ih upoznao. Možda zato što osjećam njihove emocije, sve ono negativno, jer su oni zatvoreni. Jedna, dvije..deset, svaka djevojka imala je isti problem, ama baš svaka, nisam niti jednu mogao da pridobijem, one su bile tu, a ja sam bio kao semafor, pokazao gdje treba da se ide, i da ne treba da prelazi crvenog svijetla, jer će je nešto udariti, u onom smislu život. Tko će još zagrliti semafor, mislim, o čemu pričaš Nermine. Mislim da je suludo vjerovati da bi neko semafor zagrlio. On je tu, prkosi vremenu, i pati, nejga utuče grab, kiša, snijeg, njega to boli. Ali njega je tu neko postavio, zato što mora da bude tu.
On ne pita zašto je tu. Mora da je glup. Ali kada bolje razmislim, on nije glup, on je pametan, ne pita previše, jednostavno je pojavom tu, i on zna da mora da čuva ljude od crvenog svijetla, a pušta na zelenom. Kada budu dovoljno zreli da ga pređu. Ne možeš svakakv da pređeš semafor, moraš stati tu na moente, razmisliti, zapitati se, šta druga osoba radi dok stoji na semaforu, ući mu u bit njegovu, da li on razmišlja o semaforu, ili su mu možda na pameti jabuke, a Bože, toliko stvari o kojima se može razmišljati, čovjek razmišlja o jabukama, ali možda ta njegova misao i nije loše, mada, ja bi je formirao nekako drugačije. Ono kontaš jabuka je tu, držim je u ruci radi lakšeg razmišljanja o njoj. Pratim joj izgled, kako miriše, da li je crvena ili žuta, ako je žuta, nije loše, crvene su mi odbojne, nekako mi je boja ok, ali među nekim drugim stvarima. Znači žuta je, može žuta, vratimo se skroz nazad dok je ona stvorena. Da li ima kraja, ili smo tu kod košpe, da li je do košpe problem, mislim bilo bi čudno da je do košpe. Šta ona predstavlja, ili je nešto bilo prije košpe, ma ne, mora da je do košpe. Šta mi se dešava, mora da sam izgubio moć racionalnog zaključivanja, ili je do slobodnog vremena, ali…kako će biti do slobodnog vremena, imam ga samo između pauza, po pola sata, ne mogu da u tako kratkom vremenskom roku, da uđem u svoje misli, treba mi dosta toga, trebam neke moliti da se sklone, neke gurnuti, pa neke čak i napasti, i zamislim da dođem do te misli. Ona je formirana, statična, onako vibrira, gledam je baš kao što gledam svaku osobu.
Ona je tu, ali tako daleko, ona je onaj dio mene koji me oduvijek čeka, teško je objasniti. I onda ta misao prestane biti misao postaje djelo, ili ono što ja stavim tu. Ili možda zaista i mene čeka ljubav, malo onako, dosta je dubine za par dana. Možda će naići ona koji voli jesen, da joj mrsim kose, možda će srcem željeti ružu od mene, veseliti se mome pogledu, mora da je to, ali ja sam bio toliko obuezet negativnosti, da je ona postala dio mene. Možda te djevojke ne zaslužuju cvijeće, možda ne žele osmijeh, možda su samo tu zato što moraju da budu. Jer one to nisu birale, mislim nisu birale kao ni ja da budu rođene, ali eto, ja opet živim, ali onaj iskreni život, koja većina ne živi, onaj „normalni“, ali kajanje je gorko, ono dođe nekada sredinom života, kada počneš da se budiš pored osobe koja znaš da te ne razumije, niti je zanima zašto imaš ben na leđima, nego je tu radi tvoga izgleda, on je ostavio nešto, ima pored sebe lutku koja je sada prazna, jer je birala pogrešno, ali zašto taj period nema u mladosti, da povuče kočnicu i da kaže da zaista griješi. Možda je zaista čovjek stvoren da pati, možda u ovoj mojoj priči ima previše tuge, možda, možda smo previše otišli sa moramol toliko nisko, da više ne možemo da ga vratimo, možda, jedno veliko možda, mada, sve sam više uvjeren u to da jeste. Ali do tada, dok ne dođe ona prava, do tada ću svirati gitaru, zadenuti cigaru za žice, i disati živitom pravednika, znajući da sam tiho i povučeno vjerovao u ljubav, u ljubav koja je čista, i miris ruže koji traje beskonačno.