Čudna li je ćud čovječja! Sve znanstvene grane koje se bave ovom tematikom nisu u prilici da do kraja ponude tumač čovjekove psiho/duhovne konstitucije. Ako bi nastojali povući paralelu, kazali bi da posljednja Riječ Božja je slična čovjeku – nikad se ne može konačno iščitati, jer je Njegova riječ neiscrpna: Sva drveća da su mastilo, a mora tinta – ne bi samo jednu Riječ Njegovu ispisali, mudro Kur’an poručuje. Koliko god čitao Sveti Tekst, uvijek ga iznova razumijevam i interpretetiram. Takav je i čovjek, koliko god bio u istraživačkom fokusu, nikad se do kraja proučit ne može.
Mnogo elemenata čine to grandiozno Božansko zdanje. No, on (čovjek) je ujedno i najveće poprište dviju oporbenih struja: dobra i zla. Rimski colosseumi su minijaturni u usporedbi s čovjekovim bićem, jer unutar nas je prostor za „veliku“ borbu, rekao bi blagoslovljeni Hval. Znao je Hval, Božanskim otrkovljenjem, psihologiju čovjeka, dobrano. I često je svoju Družinu upozoravao na negativne pojave koje mi, u suradnji s onamo njim – prokletnikom (Luciferom), spremni ispoljavati u diskurs. I to vrlo štetno i toksično. U promišljanju što pisati u ovotjednom „uoči petkovniku“, te razmišljajući o onim po(r)ukama koje sebi dodijelih, donio sam odluku tematizirati Hvalov pravorijek: „Čuvajte se zavisti, jer ona uništava dobra djela kao što vatra uništava dobra djela“.
U suvremenom svijetu i svakodnevnici, u kojoj i mi aktivno sudjelujemo, zamjećuje se ogromna koncentracija zavisti: zavidi se zbog pozicija, bogatstva, sretnog života, uspjeha, bračnog druga… Tako da u biti osobno nezadovoljstvo sa samim sobom, svojim životom, te osobna prepotetnost, (da ne kažem duhovna i intelektualna jalavost) generira u čovjeku ovu teško iscjeljivu bolest. No, u razmatranju ovog malignog duhovnog, pro bono, oboljenja, ali i psiho-socijalnog u konačnosti, ljudi koji su „ohasadili“ ne shvaćaju da su oni ti koji najviše sagorijevaju i imaju negativne posljedice. Taj koncept bih imenovao kao „over-self-burned“. Na pratičkoj razini, konzekvence navedenoga koncepta zapljusnu i onu drugu stranu – zdrave, sretne i uspješne ljude: od prijetnji, zastrašivanja, progona, pa do ubojstva (što predstavlja i najveću razinu). Čisto da se podsjetimo, prvo ubojstvo na Zemlji kada je Kain (Kabil) konku’o Abela (Habila), bilo je iz zavisti.
Vjerski nauk dozvoljava zavist jedne kategorije, mogli bi je definirati kao „dobroćudna zavist“. To je konstruktivna zavist, koja čovjeka motivira da bude bolji od drugog/ih, s tim da drug(om)ima ne želi zlo, odnosno ukidanje blagodati koje im je Bog dragi dao. Ovaj oblik zavisti je signifikatno i konkurentski, pozitivno konkurentski. Iako u islamu se može govoriti uvjetno o takvoj vrsti konkurencije, jer u samoj srčici vjerovanja je između ostalog, i potpuno vjerovanje da je Bog taj koji je Opskrbitelj, i da svatko tko je „doletio“ iz preegzistencije na Svijet, došao je i sa svojom zajamčenom opskrbom (nafakom): „Na Zemlji ne postoji živo biće, a da ga Gospod izravno ne uzdržava“, ističe se u Kur’anu.
Blagopočivajući Mulac, od čijeg mesa su crvi i pod/zemni glodari već dobili svoj dio zajamčene opskrbe, ispričao je jedan događaj koji se zbio negdje u ljutom djelu bosanskoga ogranka.
Veli da je egzistirao neki zemljo-djelatnik čiji je život protkan napornim radom: obrada zemljišta, sječa i distribucija ogrjeva… Pored toga, imao je malu štalu u kojoj je jedva stala jedna simentalka koja je davala osam i pol litara mlijeka, te dva grla stoke sitnog zuba koje je uzgajao za kurbane. I stalno je govorio: samo da mi je dočekat’ jedan Arfeđun na Arefatu, samo da mi je dočekat’ jedan Arfeđun na Arefatu.. ( dan Arefata, deveti dan dvanaestog hidžretskog/muslimanskog kalendara, uoči blagdana Kurban ili Hadžijskog bajrama). A preko puta njegov susjed Murataga koji se bavio istim zanatom. Tek docnije, veli Mulac, sam skužio poentu Arfađuna. Upućivao je Arifaga molbu Bogu da ode na hadž, a da tamo, a Arefatu uputi bar desetak dova koje je zapisao na papir – jer tamo se dove neodbijaju. Kao ni uz blagoslovljeni Ramazan, kad je konstatno molio samo ovu prvu.
Kad se hadžija vratio s hadža, upitali su ga za utiske sa hodoščašća. Veli bilo je sve elhamdulillah, a najdraže mi su mi bili momenti upućivanja dove Arefatske: molio sam Boga da uspijem u poslu, da mi se uveća broj stoke, pa po cijenu da se onom pijanduri Muratagi udvostruči. Ja ću biti zadovoljan s tim. Tako i bi: pijandura Murataga dobi tri krave pomoći, a Hadžiji se ovca ojanji. Kroz neko vrijeme, Muratagin sin dobi posao, te svog babu pomože sa još dvije krave, a Hadžija dobi kozu od susjeda koji je odselio u Njemačku gdje je dobio posao na „baušteli“. I tako novopečeni hadžija vidi da su mu dove kabul bile, ali da susjed uvijek više dobiva. Zavist dosegnu točku ključanja. Jednu noć mu na um pade riječi svoj vodiča sa hodočašća, da svaku noć, u zadnjoj trećini se dove/molitve primaju. Ustat’ će on uoči Petka, dva rećata trehnut’, te dignu ruke i zavika u sebi: „Gospode, kad njemu uvijek duplo daješ, molim Te oko mi iskopaj!“, aludirajući da mu susjed oćoravi. Nije puno prošlo, hadžija doživi nesreću, gdje on potpuno oslijepi. Kasnije je tobe učinio, ali bi mu kasno.
S toga, najveće žrtve zavisti su upravo – zavidnici .
H. Islamčević
harisovblog.wordpress.com