U sjajnom djelu Vlastita soba Virginia Woolf se pita šta bi bilo da je Shakespeare imao sestru jednako nadarenu kao što je bio on. U nekom izmaštanom scenariju, a ipak potvrđenom toliko puta kroz historiju, nadarena sestra bi završila zaključana na tavanu. Dijagnoza – histerija. Jedino ludost bi mogla nagnati ženu da istupi u javnu sferu u kojoj, po mjerilima prošlih vremena, nema šta tražiti. Stoga ne čudi da su mnoge žene, svjesne da će njihovo pisanje biti ismijano, smatrano činom drskosti i ludosti, za koje su, uz to, izdavači bili nezainteresirani, morale djelovati pod muškim imenima (Mary Ann Evans kao George Eliot, Emily Bronte kao Ellis Bell…).
U uputama kako dobro pisati, Woolf ističe da se spisateljice moraju riješiti bijesa proisteklog iz stoljetne obespravljenosti na svim frontovima, imati svoj kutak, „vlastitu sobu“, i nešto novaca za život i nesmetan rad.
U međuvremenu se dosta toga promijenilo nabolje. Školovanje, kao glavna kočnica u razvoju autorica, mnogim ženama je postalo dostupno. Iako i dalje velike medije, izdavačku branšu i mjesta odlučivanja drže muškarci, autoricama je put do javne sfere uglavnom otvoren, a razvoj internetskih platformi demokratizirao je cijeli pristup i skratio put od spisateljice do publike.
Zašto ipak ostaje gorak okus na spomen ženskog autorstva?
Bez obzira da li je riječ o fikcijskim ili nefikcijskim djelima, rodne uloge su jasno određene. U književnosti se pod pojmom „žensko pismo“ pokušava obuhvatiti cjelokupan stvarački korpus žena pisaca. Koliko god bilo ponekad subverzivno i drugačije, „žensko pismo“ stoji naspram velike Književnosti. Ono nema pandan u „muškoj književnosti“ jer sva je književnost muška. Pored toga, u sintagmi se krije i zamka, (ne)svjesno upućivanje na chicklit, ljubiće i svu onu produkciju koju Književnost, unatoč postmodernističkoj otvorenosti rubnim žanrovima, nikada nije u potpunosti prihvatila.
S druge strane, nefikcijski žanrovi, i neki rubni, kakvi su npr. kolumne i blogovi, također pate od iste bolesti. Već na prvu, svako ko prati blogove kolumne bh. i autora(ica) iz okruženja doći će jednostavno do nekoliko zaključaka – blogeri i kolumnisti su osobe do čijeg se mišljenja drži, a njihova djela se mogu uvjetno podijeliti u dvije skupine – ona koja propituju sferu javnog života, komentiraju društvene procese, s pozicije moći utiču na kreiranje stavova kod dijela svojih čitatelja, i oni koji propituju sferu privatnog. Skoro bez izuzetka, ova podjela je rodno uvjetovana.
Kažu da svaki pisac, kada piše, ima pred sobom lik imaginarnog čitatelja. Koga zamišljaju žene kada, po stoti put, verbaliziraju vaginine monologe? Naše kolumnistice ispisuju „ženske teme“, o odjeći, vlastitoj seksualnosti, muško-ženskim odnosima, „muškim jezikom“ punim psovki pokušavaju nadomjestiti hrabrost da otvoreno pišu o svemu o čemu bi osoba sa stavom trebala pisati.
U međuvremenu, autori će pisati o politici i ekonomiji, temama s naslovnih strana, pozivat će ih da daju svoj stručni sud.
Koliko god se smijali grubim šalama ili mahalskim zgodama naših autorica, ipak ćemo svojim prijateljima pokloniti knjigu nekog potvrđenog pisca.
Kako pisci zamišljaju svoga čitatelja, tako i ja, pasionirana čitateljica, zamišljam autora. Dobar autor je onaj čiji nas tekst kupi, a ne rod. Tek kad kvalitet teksta bude jedino mjerilo, kada budemo pisale o svemu što nas se tiče, kad nas ne budu mogli na prste nabrojati, znat ćemo da smo zaista ravnopravne.