Piše: Dina Kamerić
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Jugoslavija u meni živi kao neko nejasno sjećanje, u slikama koje se povremeno jave kao kontrast ratu i boli koju je on donio. Sjećam se priča iz bukvara o dječaku koji je bos gazio kaljuže na putu do škole i djevojčici koja je u gustim pletenicama prenosila skrivenu poruku. Prva priča me učila o važnosti školovanja. Ni danas je, iako znam da je bosonogi dječak bio Josip Broz Tito, ne vidim kao indoktrinaciju, već kao priču o snazi volje i pravim vrijednostima. Budući da je godinu-dvije prije mog polaska u prvi razred ukinuto polaganje pionirske zakletve, ova druga priča više nije imala veliki smisao. O domoljublju smo učili kasnije, i nije se više ticalo ni bratstva, ni jedinstva.
A onda je došao rat i kolektivni patriotizam zamijenili su religiozni zanosi. Od svih sloboda koje demokracija nudi, najviše smo iskorostili pravo na slobodu vjerskog okupljanja. Shvaćene krajnje vulgarno, religije su postepeno prestajale biti mjesto utjehe i smisla, nešto intimno, a postajale uvjet pripadnosti određenoj nacionalnoj zajednici. Zaživjele su imaginarne granice među stvarnim ljudima.
Revidiralo se sve. Ko su oni, ko smo mi, a najviše šta su nam oni drugi tada radili. Jugoslavija, u najširem smislu, postala je metonimijom svih zala i najtežih opresija. Nezdrava tvorevina koja je morala sagorjeti da bi iz njenog pepela uskrsnula sloboda i mnogo malih nezavisnih država.
U ljudima se desio neki čudan obrat. Stid spram bivšeg sebe. Sa zidova su se skidali portreti Tita i Jovanke, bacale zastave i crvene marame, palile partijske članske knjižice. Profesori marksizma su prekonoći zanijekali svoje identitete. Ljudi su se podijelili na one koji spominju moć crvenog pasoša i osjećaj sigurnost i one kojima je sistem branio vjerske slobode i činio njihovu braću i komšije špijunima UDBA-e. Zamrzili smo sebe, bivše Jugoslavene. Bilo je potrebno ubiti glas u sebi koji nas je podsjećao da smo nekad davno polagali zakletvu Njemu, da smo u ovim drugim vidjeli ljude, bili kumovi, ženili se međusobno.
Nacionalizam, koji je tinjao u osademdesetim, pokazao je svoju razornu moć u devedesetim, koje, čini se, još uvijek traju. Opterećeni prošlošću, stagniramo. Češljamo historiju. Revizionizam nam je postao najznačajniji politički projekt. Uskrsli Draža i Pavelić mute percepciju zbunjenih generacija. Fašizam, antifašizam…
Grijesi komunizma, segregacije, postojanje jednakijih među jednakima, sve se to sada preispituje. Uglavnom nekritički. Transponiraju se frustracije, lične i vjekovne u Jugoslaviju, tamnu podsvijest nas demokrata.
Građani, uz potporu država, aktivno rade na projektu “Jugofobija”. O tome svjedoči rehabilitacija Dražinih saboraca u Srbiji. U Hrvatskoj je ovaj dvadesetogodišnji proces simbolično potvrđen izbacivanjem biste Josipa Broza s Pantovčaka. Njegova bista narušavala je mit o slobodarskom kontinuitetu.
Jugofobija u našoj zemlji, čini se, nije državni projekt. Projekt imamo, nedostaje nam država. Stoga građani moraju djelovati individualno.
Prizori u kojima antifašiste policija brani od fašista sve su učestaliji. Antifašizam, temeljna vrijednost demokratskog sistema, postao je pojam koji upućuje na jugonostalgiju. Naprosto, suština njegovog značenja je poljuljana, jer se, u propitivanju prošlosti, izgubio jasan stav o dobrim i lošim momcima. Dok desnica jača, ljevica je hir.
Jačanje desnice pokazatelj je socijalne nesigurnosti i javlja se u mnogo razvijenijim zemljama od naših zemalja. No, rijetko gdje se može naići na ovako radikalno i retrogradno doživljavanje prošlosti, u kojima politički sistemi i njihovi podržavatelji svoje neistomišljenike proglašavaju izdajicama nacije, unutarnjim neprijateljima i stranim plaćenicima. Pri tom je reprezentativni član zajednice muškarac, sredovječan, porodični tip, vjernik. Njegov ženski princip je žena, majka, kraljica. Oboje s jasnim političkim opredjeljem, udesno.
Sve što odudara od ovog principa krajnje je suspektno i etiketira se prefiksom “jugo”:
Jugoslavija, imen., riječ s neslućenim tvorbenim potencijalom. Polisemična.
Jugoslaven/ka, pejor., ubačeni element, komunista, agnostik, ateista, osoba atipičnih vjersko-nacionalnih osjećanja, ljevičar, unutarnji neprijatelj, zastupnik upotrebe kontracepcije, vjeruje u evoluciju, Srbin (ukoliko je riječ o državljaninu Republike Hrvatske neuobičajenih nazora). Riječ ovim nije iscrpljena. Dopišite sami. Vidi i: antifašista.
Antifašista, imen., ustaljena grupa entuzijasta, koja se redovno okuplja na skupovima različitog karaktera (ženska prava, zaštita građana od ovrhe i sl.), protivnici revizionizma, američki plaćenici, izdajnici nacionalnih interesa i svega svetog.
Bivša Jugoslavija, u raljama primitivizma, megaprovincija, više od dvadeset godina je na kolektivnoj psihoanalizi. Obračunava se sa svojom podsviješću. Od mitova gradi nove mitove. Bolno preispitivanje je dovelo do jednog zaključka – vrijeme je da se promijene biste velikana.