Prva Međunarodna konferencija žena iz 1907. godine, pod sloganom “Kruh i ruže”, koju je u New Yorku organizirala Clara Zetkin, skrenula je pažnju na nehumane uslove rada kojima su bili izloženi žene i djeca, žrtve rastuće industrijalizacije. “Kao što kapitalisti podjarmljuju radnike, tako muškarci podjarmljuju žene, a one će u tom položaju ostati sve dok ne budu ekonomski nezavisne”, upozorila je Clara Zetkin. Na drugoj Međunarodnoj konferenciji žena, 1910. godine u Kopenhagenu, prihvaćen je prijedlog Clare Zetkin da 8. mart bude Međunarodni dan žena.
Više od sto godina nas dijeli od ove konferencije. U međuvremenu, svijet je proživljavao dramatične obrate, a tehnološka i internetska revolucija zauvijek su ga promijenile. Ipak, osjećaj podjarmljenosti radnika naspram (neo)kapitalista i žena naspram muškaraca i danas ostavlja gorak okus i podsjeća nas da u vrijeme istraživanja božije čestice žene i dalje na razgovorima za posao pitaju – Mislite li rađati?
Kontinuirana okupljanja aktivistkinja i aktivista povodom Osmog marta u svim većim gradovima Bosne i Hercegovine podsjećaju da potreba za borbom za ženska ljudska i radnička prava ne jenjava.
Dan u kojem se vulgarno shvaćen slogan pretvorio u paradu kiča, prilika je da se javno ukaže na sveprisutno ugnjetavanje i sprječavanje žena da pristupe javnom prostoru. Zakonski, u našoj zemlji su ljudska i radnička prava žena i muškaraca izjednačena, no stvarnost je potpuno drugačija. Nejednakost se ogleda u različitim početnim pozicijama muškaraca i žena pri uključivanju u radnu sferu. Opresija je rezultat tranzicijskih nepravdi, čije su najveće žrtve žene, i repatrijarhalizacije društva koja počiva na ženskoj potčinjenosti.
Tradicionalno, žene čine većinu tekstilnoj industriji, uslužnim djelatnostima, javnom sektoru (zdravstvo i školstvo), u kojem su podložne potplaćenosti, neprilagođenosti radnog vremena, nesigurnim primanjima i izrabljivanju. Žrtve su mobinga, diskriminirane po rodnoj i dobnoj osnovi. Na diskriminaciju najčešće ne reaguju, jer je svaki otpor put ka postajanju dijelom crne statistike u kojem žene čine više od 51% nezaposlenih. U očima poslodavaca, njihova reproduktivna prava su potencijalna prijetnja, sprječavaju napredovanje u struci i uzrok su otkaza. Za obavljanje istih poslova, žene su plaćene manje od svojih muških kolega.
Od crne statistike crnji su samo primjeri iz svakodnevnog života. U njima nalazimo profesoricu koja je sedam godina na birou, radnicu kojoj je nadređeni dao otkaz u devetom mjesecu trudnoće, a onda sam postao savjetnik za ravnopravnost spolova, radnicu u tekstilnoj industriji koja već 13 godina ima plaću 450 KM, a njen kolega, tek zaposlen i bez iskustva, sto maraka više, te radnicu koju je nadređena osoba tukla na radnom mjestu, dok ju je drugi kolega držao i pri tom, poslije godinu dana, niko nije odgovarao za ovaj incident. Ovo su primjeri žena koje imaju hrabrosti da istupe. One koje šute znaju da ionako neće puno promijeniti, pa ne reaguju.
Sve upućuje na to da polako i sigurno naša zemlja ide u 1910. Borba će biti dugotrajna i iscrpljujuća.
Dobro je, samo da ne tuku.
*Za konkurs