Mala djeca vole sitan pijesak
Pijesak kao prašinu sreće
grabe i iz lopatice u kanticu presipaju
i rasipaju
neumorno
kao da sve to ima nekog smisla
Al’ oni smisao i ne traže
(Ko ima sreće, taj smisao ne traži)
Djevojčicu majka opominje
tobož ljutito
“Pazi, sva ćeš se isprljat”
A djevojčica, ko velika, odgovara
“Neka, oplat će se”.
A na jednoj plaži od najsitnijeg pijeska
kojeg miluju i sunce i more
i ruke dječije u vrevi ljudi i ljeta
jedan dječak – sam samcijat
stigao prije svih, ni svanulo nije
sam – samcijat
niti sjedi, nit se igra – sam samcijat
ni kantice, ni lopatice
a ni majke
leži čudno
obučen kao da je krenuo u park
da se igra
pa nespretno pao
i ostao
naopako
A nije.
To se samo tako čini.
To se svijet okrenuo naopako
i posrnuo
i baš na njegove grudi pao
male, dječije
Veliki svijet
Velika mrlja
I neće se oprati.