„Kada političar dođe na neku ideju, znaj da nije dobra.“
Nije ostalo još mnogo toga na šta imamo pravo kao demokratski uređeno društvo, na planeti Zemlji, koju smo, svojom letargijom i svakodnevnom borbom za puko preživljavanje, prepustili onima koji je vode ka planeti na kojoj nema života.
Ono što se nama prodaje pod život, zapravo je crpljenje ljudskih resursa, zarad profita nekolicine. Ali, mi na to svjesno pristajemo i učimo svoju djecu da život nije zajebancija. Da moraju znati da se izbore za svoja prava. Da ih niko neće maziti. Da ništa nije besplatno. Da cijene ono što imaju, jer neki nemaju ni to.
I djeca tu priču puše ili ne, ali im dosta toga bude jasno iz prve. Odrastaju uz ratove, bombardovanja, demonstracije, odcjepljenja, referendume, nepotizam, korupciju, tranziciju, krizu, poplave, izbore… Izbore?
A šta to biramo? Manje zlo ili veći primitivizam? Redovne penzije sa penzionim fondom koji opstaje na trenutno zaposlenima, kojih je manje nego penzionera? Otplaćivanje kredita za obrazovanje ili radno mjesto? GMO sjeme ili preparate za mršavljenje? Humanitarni broj za oboljelu djecu ili poplavljene crkve? Ali, sa pdv-om, naravno…
Pa, eto, izbor je zaista tu. Treba samo dobro razmisliti. A svi imaju pravo na svoje mišljenje.
Neka dosjetljiva politička figurica umislila je sebi da kreira javni red i mir, kontrolišući jedini zasad teško potkupljivi prostor za iznošenje sopstvenog mišljenja. Internet, sa akcentom na društvene mreže.
Kada sam prvi put pročitala naslov o toj vanvremenskoj ideji, zaista sam mislila da se radi o nekom sajtu zabavnog karaktera, jer ako bi stvari išle svojim tokom, a figurice se ugledaju na razvijene zemlje, onda bi prvo trebalo da ukinu vazduh i vodu, kao osnovna ljudska prava. Sa doziranim kiseonikom koji dolazi do mozga i kapljicama vode, za koje bismo se odricali struje, to što pišemo na društvenim mrežama, bilo bi potpuno bezopasno.
Ovako, em nastaju novi mediji, em ljudi sve manje gledaju televiziju, em oni loše stoje sa engleskim jezikom, em ih neko kritikuje, a oni tolike pare dadoše za kampanju „Za bijedu Srpske“.
I bi Srpska bijedna. Ali, kako sad ućutkati one koji ne žele da žive u bijedi, a nisu otišli u obećane zemlje? Kako ućutkati rodoljube i patriote koji nisu školovani pijačari? Koji ne guraju lakat, nego suptilno, jagodicama prstiju ostavljaju otiske na tastaturama?
I to najčešće noću. Jer „pošteni građani spavaju do podneva, nisu imali vezu da se zaposle“…
A u podne, kad ustanu, moraju pažljivo odabrati majicu, jer ako ih komšija na putu do kontejnera sretne sa nekim uvrjedljivim natpisom na istoj, moglo bi se desiti da određenoo vrijeme budu u majici sa crno-bijelim prugama.
U svakom slučaju, biće interesantno posmatrati rad nadležnih za praćenje javnog reda i mira, koji se, kao i sve, lagano i legalno privatizuju, dok narod i dalje grca u dugovima uz zvukove praznih crijeva.
Svaki sljedeći sličan potez „Bijede Srpske“ biće shvaćen kao rat koji objavljuju sami sebi, jer za bijedu se sigurno više niko boriti neće…
I na kraju, mili moji ratnici bijede… „Nije dovoljno samo govoriti o miru, čovjek mora vjerovati u njega. I nije dovoljno samo vjerovati u njega – čovjek mora raditi za njega.“ – (Ruzvelt)
ZA KONKURS