Šta su novo doneli izbori u BiH од 12. X 2014.g.
DA LI JE NA POMOLU PREOKRET, ILI JE REČ SAMO O PRIVIDU I TAKTICI ?
1. Tri osnovne vrednosti sa proteklih izbora u BiH su: oslobađanje od balasta lažne socijaldemokratije, pružanje šanse legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda da uzmu učešće u najvišim strukturama vlasti i potkresivanje krila Glavnom Baji RS, a od kakve je to i za koga koristi to će vreme vrlo brzo pokazati
Ma koliko neki u rezultatima sa proteklih izbora u BiH videli trijumf ”stare (nacionalističke) garde”, koja je zaslužna za ”siromašnu i nezaposlenu BiH”, kao državu koju karakteriše ”kolekcija političkih anomalija, u kombinanciji s dugom listom socioloških pojava koje su daleko od svake logike i razuma – pa kakva zemlja, takvi i izbori” – možda vreme ipak pokaže da su pomenuti i slično komantari o rezultatima sa tih izbora, a pogotovu BiH kao državi, bili preoštri i ishitreni, a pomalo i uvredljivi. Jer, kako je krenulo u ovih mesec i nešto posle izbora možda će vreme ipak pokazati da su upravo ovi izbori sa svojim ishodom predstavljali u neku ruku prelomnu tačku, posle čega je u toj zemlji bar malo pokrenut neki točak pozitivnih promena. Izvesno je da su porasla očekivanja u domaćoj i međunarodnoj javnosti da bi stanje u BiH i moglo uskoro da se počne osetnije popravljati. Međutim, izborni rezultati su takvi da koliko god ima razloga za optimizam, isto toliko ih ima i za strepnju da od nekog skorog i značajnijeg poboljšanja opšte situacije nema ništa, jer predizborna obećanja su jedno, izborni rezultati nešto drugo, postizborna preganjanja nešto treće, formiranje vlasti nešto četvrto, njeno početno delovanje nešto peto, svađe oko podele izbornog kolača nešto šesto, ugađanje ”svojima” iz baze nešto sedmo … i onda šta?! Opet zastoj i zapleti po raznim osnovama, a ponajpre oživljavanje starih sukoba na etničko-verskoj osnovi, oko ustavnih promena i drugih otvorenih političkih pitanja. I to je jedan od mogućih scenarija u narednom razdoblju.
U ovom trenutku koliko god ima razloga za zebnju, opravdana su (a valjda) i osnovana očekivanja da bi posle svega stvari u BiH mogle i trebalo da krenu u nekom novom i normalnijem pravcu. Dosta toga će biti jasnije već u narednoj 2015.g. koja bi uz malo dobre volje na svim stranama, – s obzirom da je i jubilarna, jer će se obeležavati 20 godina od prestanka rata i potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtonu – mogla da označi i početak novog razdoblja u istoriji BiH. Da se konačno jednom otkako je uspostavljen višepartijski sistem, pređe sa politike forsiranje konflikata na etničko-verskoj osnovi, pređe na politiku dogovora sa legitimnom osnovom i racionalnih kompromisa. Pošto je već konstituisano novo tročlano Predsjedništvo BiH, ovaj put od legitimnih predstavnika sva tri naroda u toj zemlji, očekuje se da će ponajpre odatle krenuti novi pozitivni vetrovi prema ostalim instancama vlasti, iako samo Predsjedništvo ni do sada nije bilo glavni uzročnik u kreiranju loše političke situacije u toj zemlji. Uz to, najavljeno je i formiranje koalicione vlasti na državnom nivou koju bi činile stranke pretežno narodnjačkog smera – SDA, DF i (valjda) HDZ iz F BiH, a SDS, PDP i NDP iz RS. Ove stranke su već odredile i neke novi principe oko toga čime bi se njihova vlast trebalo da bavi. Odatle je najavljen preokret u karakteru političkih odnosa, u smislu da je vreme da se konačno pređe iz predugo trajuće faze proizvodnje konflikata u razdoblje vođenja politike zasnovane na međusobnom uvažavanju i realizovanju zajedničkih interesa. Sada preostaje da se vidi koliko je ta priča ozbiljna, najpre oko toga da će baš pomenute stranke činiti vlast na državnom nivou, a potom koliko su rešene da realizuju svoja postizborna obećanja. Vrlo brzo će se, već do kraja ove, a naročito tokom 2015.g., videti da li je na pomolu preokret, ili je reč samo o prividu i taktici, odnosno novom zavaravanju sopstvenih građana, a ovaj put i rukovodstva EU i nekih značajnih zapadnih zemalja. Bilo bi jako loše i neozbiljno od lidera tih stranaka ako se ispostavi da njihova trenutna obećanja u vezi politike koju će voditi predstavljaju tek kombinaciju zavaravanja i iznude, da bi se narod u zemlji malo primirio a iz fondova EU izvukla neka sredstva, pa da zemlja može i dalje da životari u poluraspadnutom stanju, a njena nova vlast raskomoti i ponaša kao i prethodna. Dakle, da ispadne kako se najavljuje koalicija sa novom politikom najviše zbog pojačanog pritiska od pre par meseci iz EU na domaće aktere da sami već jednom počnu sprovoditi neku drugu i bitno drugačiju politika u BiH. Drugačiju u odnosu na to kako se radilo od Dejtona naovama, a naročito u proteklih 10-tak godina, koje su bez ikakve potrebe, samo zbog nečijih bolesnih nagona za vlašću i novcem, uludo potrošene, i to, ne samo beskorisno, nego i uz nanošenje ogromne štete narodima i građanima te zemlje.
Nije realna teza da se BiH nakon ovih izbora vraća na stanje iz 1990-92.g. O tome nema ni govora, čak i kad bi neki od aktera njenih unutrašnjih političkih dešavanja, ili sa strane, tako nešto i hteli. Sada je mnogo šta drugačije, ali to ne znači ni da će se stanje u toj zemlji samo od sebe popraviti. To sigurno – neće! Ipak, pomalo rezultati, a još više potonja postizborna dešavanja u dosadašnjem toku, daju osnov za blagi optimizam da je sazrelo vreme za pokretanje nekih pozitivnih promena u BiH. Izvesno je da taj preokret ne može i neće doneti niko spolja. To mogu da učine samo domaće političke snage, a pre svega one koje budu bile zastupljene u vlasti, ako pri tom budu delovale u korist onih koji su ih izabrali. Osnov za pomenuti optimizam daju i neki rezultai sa proteklih izbora, na kojima su registrovane neke nove činjenice koje će svakako uticati na dalja politička dešavanja i ponašanja. Čini se da tri osnovne vrednosti sa tih izbora predstavljaju: 1) oslobađanje od balasta lažne socijaldemokratije, 2) pružanje šanse legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda da uzmu učešće u najvišim strukturama vlasti i 3) potkresivanje krila Glavnom Baji RS. Međutim, stvarni dometi tih vrednosti videće se u zavisnosti od toga hoće li se nove vlasti na vreme konstituisati, u kom će sastavu i koliko stabilne biti i – što je najbitnije – kakvu će politiku voditi Ali, to je već neka druga problematika, oko koje se priča tek sada zahuktava.
Svojim slabim odzivom na izbore (na koje je izašlo oko 55% biračkog tela) narod je jasno pokazao da je razočaran u vlast, ali da mu ni opozicija, kakva je do sada bila, ne uliva neko veće poverenje. I to je jedna od pouka sa izbora, i za vlast i opoziciju. Zato niko ni nema većeg razloga da se smatra pobednikom tih izbora, iako neki imaju razloga da budu razočarani kako su na njima prošli. Mnogo je važnije kako će se stvari dalje odvijati. Čini se da politička situacija trenutno neizvesnija u RS, ali to ne mora dugo da traje, ako se ključni akteri u borbi za vlast budu normalno ponašali i imali bar minimalan respekt prema širim interesima te zajednice. Situacija je gledano na duži rok ipak komplikovanija u FBiH, zbog same strukture tog entiteta, nerešenog hrvatskog pitanja i međusobno neraščišćenih računa kod nekih bošnjačkih lidera, pa će biti zanimljivo videti kako nadležni misle da se nose sa tim izazovima i na koji će način rešavati te probleme.
Jedan od pozitivnih stvari sa ovih izbora je i u tome što sada postoji prilično izbalansiran odnos snaga na političkoj sceni BiH i što niko nema izrazitu nadmoć. To može biti dobro za razvoj demokratije i modernizacionih procesa, ako su vlasti voljne da deluju u tom pravcu. Na prostorima F BiH samo je konzervativna SDA u nešto izraženijoj prednosti u odnosu na ostale stranke. Istovremeno se u tom entitetu beleži i uspon proevropski i sekularno orijentisane SBB, a njoj je ideološki (valjda) bliska i novonastala ”narandžasta” DF, koja se izdvojila kao ”zdravo jezgro” iz najverovatnije propalog SDP BiH, kao stranke koja se u prethodnih 15 godina isprofilisala kao partija koja je prednjačila u uskogrudom pragmatizmu, pa je ovim izbornim fijaskom, po svoj prilici, poslata u ”mirovinu”, ako ne i na ”nebesa kod Marksa i Engelsa”.
Ni ovi izbori nisu mogli proteći bez mešanja religije i politike. SDA je u F BiH relativni pobednik zahvaljujući ponajviše nevidljivoj agitaciji dela uleme iz IZ na pridobijanju religioznije, tj naglašeno proislamski, orijentisanog stanovništva, mahom iz nižih slojeva društva, da se na izborima glasa za opciju ”Snaga je u jedinstvu” – a kad hodže objasne narodu o Kakvom, onda je jasno da to može biti samo Onom – na ”zelenoj” osnovi. Uostalom, slično je i na drugoj i trećoj strani, gde kad se popovi dobro ”podmažu” oni još bolje znaju da usmere deo naroda za koga treba da glasa na izborima. Ovaj put se u RS otišlo i dalje, čim je došlo dotle da se Srbi i SPC moraju toliko ponižavati, kada su spali na to da ih njihov neuki patrijarh ”mora” koji dan uoči izbora ”očinski” da savetuje Ko treba da im ”i dalje bude politički predvodnik”.
Ovi izbori su pokazali da je bošnjačko biračko telo konačno postalo zgađeno nad manipulacijama i malverzacijama koje se dugo, dugo prave direktno ili posredno preko SDP BiH. Nisu tek tako njen narcisoidni lider Zlatko Lagumdžija i nјegovi ”drugovi” stekli neformalnu titulu ”nenad…ivih manipulatora” u bavljenju mutnim poslovima iz političke i svake druge sfere života. Nekog osnova sigurno imaju optužbe da su upravo oni i neki njihovi sponzori – ko bajagi sve ”drug” do ”druga”, kao pravi ”proleteri” i ”širokogrudi” borci za ideje ”socijalne pravde” – u proteklih 15-tak godina toliko se ”nafatirali”, da kad bi se još tri puta rodili ne bi stigli da potroše sve ono što su za sebe i svoje okruženje uzurpirali od ”države za čovjeka”. Ukoliko je ovo tačno, oni bi onda mogli mirne duše, bar sada, kada je izvesno da do 2018.g. neće biti kraj ”kazana”, ako još imalo drže do svoje ”časne Titove pionirske riječi”, da se malo preorijentišu i ”prosocijalizuju” do te mere da baš sada kada je pola države nezaposleno i skoro gladno štošta još i da udeljuju od onog ”nafatiranog” kao socijalnu pomoć ili u humanitarne svrhe. Jer, imaju odakle, imalo bi se kome, a još više i Zbog Čega, da upravo oni to čine bar do 2018.g. Doduše, kad je reč o ”hapanju” nisu ništa bitno drugačije od pojedinaca i grupa iz SDP BiH ni isti iz drugih stranaka u toj zemlji (a pre svega u SNSD) i njenom okruženju sa prefiksom ”socijal …”, ali bar nisu toliko napadni u lažnom predstavljanju i varanju svih, a pre svega svojih članova i simpatizera, ali i društvenog sloja u čije bi ime trebalo da se deluje.
Uz neke sličnosti između SDP BiH i SNSD postoje i određene razlike. Ova druga, ”s naše strane” barem je bila iskrenija utoliko što otkako je pre 9 godina došla na vlast ne pamti se da je bilo ko od njenih čelnika i spomenuo reč ”socijaldemokratija”. Jednostavno, imali su ”druga posla” i morali, uz ostalo, da se više brinu šta će biti sa Krimom i Kosovom, nego može li se šta učiniti na poboljšanju ekonomsko-socijalne situacije, a pogotovu nižih slojeva stanovništva, u Srpskoj koju toliko ”ludo vole”. Očito je da ovo vreme nije nigde na ex-YU prostorima pogodno za razvoj ideja socijaldemokratije, ali je degutantno posmatrati kad se neko godinama i decenijama uporno lažno predstavlja kao protivnik nacionalizma i socijaldemokrata građanske orijentacije, a nije ništa od toga, već sve radi promišljeno sa pozicija uskointeresnog pragmatizma. I nigde se to nije tako dobro usavršilo kao u redovima SDP BiH. Uostalom, niko nije prinuđen da učestvuje kao akter u političkim dešavanjima, ali ako se već za to opredeli, onda ko imalo drži i do drugih aspekata ljudske ličnosti (a ne samo do žeđi za novcem i samopromocijom) taj nastoji da se lično i politički identifikuje i sa vrednostima određene ideologije i da je zastupaju na autentičan način.
Uz to, SDP se i na političkom planu pokazala kao veoma destruktivna, pa umesto da je kao stranka kojoj je navodno stalo do BiH kao sekularne i zajedničke države svih koji u njoj žive, smirivala strasti, nudila zavađenima smislene kompromise, i tako približavala različite i međusobno vrlo suprotstavljene stavove ostalih stranaka iz tri etno-tabora, ova stranka je na jedan perfidan način podilazila bošnjačkom nacionalizmu, čime su se samo još više raspirivale nacionalističke strasti, a povećavala odbojnost Srba i Hrvata prema toj stranci i uopšte BiH. A za to su od 1995.g. bili više krivi upravo sarajevski ”sdp-jalijaši” nego bilo kakve ”ustaše” iz Širokog Brijega ili ”četnici” sa Pala. Uostalom, i desilo se da je sve što je ionako bilo loše i sporno u sferi međunacionalnih i političkih odnosa u proteklih osam godina – gde god su se upetljali lider SDP i njegovi poslušnici, čim bi do toga došlo – automatski postajalo još gorim i teže rešivim. Jer, onom lakrdijom u vezi izbora za hrvatskog člana Predsedništva BiH (2006. i 2010.g.) i tzv platformaške vlasti u F BiH (2010-14) nisu toliko oštećeni i poniženi Hrvati (iako sve to i jesu), koliko su time osramoćeni, pa i oštećeni upravo Bošnjaci, mada sam narod nije za to kriv. Međutim, njegov deo je u tome svesno učestovao, po ”genijalnoj zamisli” upravo vrha SDP, da bi se kao epilog toga, uz ostalo, dobila i prilična rezerva velikih sila, a pre svega EU, u odnosu na doskorašnja dešavanja u BiH. To se pogotovu odnosilo na ideje i stavove sa bošnjačke strane, iako se o tome nije mnogo javno govorilo, da se time ne bi posredno ojačavala krila srpskom i hrvatskom separatizmu.
Kada je reč o rešavanju hrvatskog pitanja u BiH ono je zaista otvoreno, kako nekim demografskim kretanjima, tako i određenim političkim događajima i procesima, u poslednjih 25 godina. Neke se stvari tu više ne mogu ispraviti, ali bi se štošta još i moglo popraviti, kada se (i ako) oko toga budu složili ponajpre bošnjački i hrvatski politički faktori u F BiH, a potom ponešto isti sa ostalima na državnom nivou. Teza o punoj jednakopravnosti Hrvata, sa ostala dva naroda u BiH, ako se to posmatra u bukvalnom smislu, nije više realno ostvariva, odnosno u institucionalno-političkom smislu uglavnom i jeste, ali u teritorijalno-političkom pogledu – nije. Da se o punoj jednakopravnosti mislilo na pravi način kad je to bilo neophodno tamo negde 1990-92.g. to bi onda kasnije bila neka druga priča, kojom bi se osujetila mogućnost da neke stvari tada već u startu krenu naopako, u ponečemu i uz aktivno učešće upravo i samih b-h Hrvata, doduše, više pod prisilom političkog Zagreba nego svojom voljom. Ali ta je šansa nepovratno prokockana.
Ne vredi se više vraćati na propale šanse iz prošlosti. Međutim, ovde je bitno reći da bi isto tako bilo naopako i loše po sve u BiH, ako bi se nastavilo s praksom da b-h Hrvatima samo zato što su najmalobrojniji narod neki drugi, tj. Bošnjaci, određuju njihove predstavnike u vlasti. Dakle, mora se tražiti kompromis između tih dveju krajnosti: prokockane šanse da se na vreme obezbedi puna jednakopravnost Hrvata i potonjeg trenda izigravanja i ismevanja određenih legitimnih prava tog naroda, a pre svega tako da mu se uskraćuje pravo da sam bira svoje predstavnike u vlastima. Moraju se tražiti neka razumna i realna srednja rešenja. Zato je dobro što je nakon ovih izbora izvesno da će u narednom periodu do 2018.g. Hrvate zastupati upravo njihovi legitimni predstavnici. Očito, ovaj put je to izboksovala međunarodna zajednica. Ako se već nije htelo drugačije, dobro je što se i tako uradilo. Jer, time su sada odškrinuta vrata za postizanje opšteprihvatljivog dogovora oko seta pitanja kojima bi se na optimalan način, baš u predstojećem ciklusu do novih izbora, moglo rešiti hrvatsko pitanje u BiH, posle čega bi i zbog toga opšta situacija u toj zemlji sigurno brže krenula uzlaznom putanjom.
2. Od samog predsednika RS Milorada Dodika najviše zavisi hoće li se on kao doskorašnji Glavni Baja RS preorijentisati u legitimnog predsednika RS, koji se ponaša na osnovu nekog reda i zakona, ili će se, ako nastavi po starom, srozati na ulogu protokolarnog Baje bez Gubernije, ukoliko mu se već ne desi i nešto gore, tj. da postane Baja Sanader ili Baja-emigrant
Sada je u BiH u punom jeku borba za stvaranje koalicija radi formiranja vlasti na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou. To je uobičajena praksa svuda u svetu i nije ništa posebno, dok se ne pređu neke granice i obziri. Vreme će pokazati kako će se određeni aktuelni čvorovi oko borbe za vlast raspetlajvati, ili možda još čvršće pritezati, ako se umesto političkih budu pravile trgovačke koalicije, čije aktere ne zanima toliko sprovođenje određenog zajedničkog programa od šireg značaja, koliko raspodela izbornog kolača i nastojanje da se za sebe i svoje obezbedi što veći udeo učešća u vlasti. I dok je u F BiH gotovo izvesno da će vladajuće stranke u tom entitetu činiti SDA, DF i HDZ BiH, stvari su u RS po tom pitanju još neizvesne. One kao da tek sada postaju ”zanimljive” i ”zabavne”, ali još ne toliko kao što će to biti kasnije ukoliko se u naredna dva meseca ne formira izvršna vlast, posle čega bi tek onda moglo doći do zahuktavanja pravih političkih tenzija u tom entitetu. Ovde je nužno pomenuti da su i Milorad Dodik i Mladen Ivanić legitimni predstavnici srpskog naroda i građana RS u okviru njenih i institucija BiH na funkcijama na koje su nedavno izabrani, neposrednim glasanjem birača, u periodu od naredne četiri godine. Dakle, ne jedan ili drugi, nego obojica su veoma važni.
Kako je po nekim najavama realno da bi upravo naredni ciklus do 2018.g. mogao biti od presudnog značaja za dalju sudbinu BiH i zajednica u njenom okviru, ključno pitanje je da li gospoda Dodik i Ivanić misle sarađivati, ili se žele beskonačno međusobno preganjati. Pošto su obojica veoma iskusni političari valjda su svesni da mnogo šta nije više kao pre izbora, a da je upravo odgovornost njih dvojice enormno porasla. Izvesno je da će, ukoliko sve bude išlo normalnim tokom, njih dvojica u tom razdoblju biti dve ključe političke ličnosti iz RS i srpskog naroda u BiH, i da je u opštem interesu da njih dvojica normalno sarađuju. Sve drugo bi bilo štetno po njih dvojicu, a pre svega RS i BiH. Činjenica da razlika između dva suprotstavljena bloka (koje predvode SNSD i SDS) u borbi za izvršnu i skupštinsku vlast veoma mala samo još više potencira odgovornost ovih dveju vodećih političkih figura. Na njima je da porazmisle o svojim daljim postupcima, ako žele da taj entitet sačuva status visokoautonomne zajednice u okviru BiH, a sveukupna situacija u njemu i širom BiH se preokrene u pozitivnom smeru. To je ujedno interes i Srbije i EU.
Narod u RS je očigledno politički podeljen, i to ne mora unapred da znači ništa loše. Sve zavisi kako će se političari dalje ponašati u konkretnim situacijama od većeg značaja. Trenutna postizborna preganjanja i čarke na pojedinačnoj i stranačkoj osnovi su delom neizbežan dekor u svim zemljama, ali oni ne mogu beskonačno trajati, a pogotovu su besmisleni ako se iza svega kriju uski interesi, i silna energija troši samo zbog nečijih nastojanja da se, usled izjednačenog odnosa snaga, pošto-poto obezbedi matematička koalicija od barem 42 (od ukupno 83) narodna poslanika koji su potrebni da bi se imala većina za formiranje skupštinske i izvršne vlasti u RS. Po onome što se čuje i vidi u punom je zamahu politika na trgovačkoj osnovi. Vlada prava jagma za ”kupovinom papaka” tj. poslanika-preletača koji bi trebalo jednoj strani da obezbede većinu. Ukoliko taj cirkus potraje i vlast se ne formira u naredna dva, odnosno maksimum tri meseca, pa se uđe u proleće 2015.g. bez konstituisane vlasti u RS, onda nema ništa od reformi, ma koliko se EU i neke zemlje unutar nje trudile i pripremale kojekakve domaće zadatke s tim u vezi za političare u BiH.
Budu li stvari krenule u smeru opstrukcija i blokada onda je suvišna priča o sprovođenju koalicionih sporazuma u delu koji se tiče programa reformi od šireg značaja. U takvom političkom ambijentu ne bi bilo ništa ni od pokretanja pozitivnih dešavanja ni u jednom od entiteta, niti na nivou BiH. Nacionalne ali i socijalne tenzije bi se brzo razbuktale. Jer, tamo gde se više misli na uskointeresnu matematiku, odnosno naizmenična stvaranja i obaranja raznih koalicija, u kratkim vremenskim intervalima, tu može lako doći i do toga da se zaredaju situacije, pa da se bilo gde, a ponajpre u RS, sa jednom vlašću omrkne, a s drugom osvane. Ukoliko se u RS nastavi sa praksom iracionalnog ponašanja od strane vodećih političara iz uskointeresnih pobuda onda će se neminovno produbiti opšta kriza, koja može samo da poveća trenutni politički razdor na unutarnacionalnoj osnovi, pa da srpski narod i građani RS tako postanu još veći taoci međusobnih sukoba nekih svojih političara i tajkuna. Tome bi se neki sigurno i obradovali u F BiH, ali i u Hrvatskoj, a verovatno i na širem međunarodnom planu, jer bi oni to svakako pokušali da iskorise za jačanje kampanje da se u BiH nametnu neka politička rešenja, koja bi išla na štetu legitimnih prava RS i srpskog naroda u toj zemlji.
Posle ovih izbora izvesno je da više ne pije vodu teza po kojoj su na političkoj sceni RS važni samo Glavni Baja i oni koji ga okružuju, dok su svi ostali, kako je On to doskora voleo da kaže, ”beznačajni šalabajzeri”. Sada je sve je drugačije. Ulazak Mladena Ivanića u Predsjedništvo BiH – koji je po onome, barem što se u javnost zna, kada se u jednoj ličnosti saberu moralne vrednosti, intelektualni kapacitet, odmeren nastup i političko umeće, svakao bez premca u odnosu na sve političare koji su u poslednjih 30 godina prodefilovali b-h političkom scenom otkako je i on politički aktivan – institucije na nivou BiH su mnogo dobile na kvalitetu, ali to nije dovoljno za njihovo uspešno delovanje, zašta je neophodno da i ostali akteri daju svoj doprinos, i to, ne samo u Predsjedništvu, nego i u izvršnoj vlasti na nivou države i oba entiteta. Pošto su izbori prošli za očekivati je da više niko iz SNSD, i njihovih ”podmazanih portparola” sa raznih strana, neće za Mladena Ivanića govoriti da predstavlja srpskog Komšića, jer je takvo poređenje koliko budalasto, još više štetno po RS i interese srpskog naroda u BiH. Ali je isto tako bitno da novi srpski član Predsjedništva ne dozvoli sebi da upadne u sendvič sukoba sa predsednikom Dodikom zbog borbe za vlast i preteranog približavanja politici SDA, ako ova uz nešto kamuflaže ostane kakva je i bila, dakle, prljava i podmukla skoro kao i kod SDP BiH, iako je njen doskorašnji lider rahmetli Sulejman Tihić častan i pošten čovek koji je sa svima mogao lakše da se dogovori nego da izađe na kraj sa određenim snagama iz svoje stranke.
Jedna od vrednosti proteklih izbora je i u tome što su sada posle Ivanićevog ulaska u Predsjedništvo, i ukoliko se obstini dogovor nekih strnaka, iz oba entiteta, da formiraju vlast na državnom nivou bez SNSD, predsedniku Dodiku ozbiljno ”potkresana krila”. Оn više neće imati neograničenu vlast u praksi, niti komotan prisup novcu. Drugim rečima, RS je ostala bez Glavnog Baje, a veliko je pitanje hoće li i njegova stranka SNSD uspeti da formira vlast na nivou tog entiteta. Koliko se zna u istoriji savremenih političkih odnosa nije još zabeležen slučaj da je negde neka politička grupacija tokom svoje skoro 10-togodišnje vladavine najpre srozala neku zajednicu, prvenstveno na ekonomsko-socijalnom planu, a onda odjednom počela da je reformiše i izvlači iz krize. Pa i sada dok je u toku jagma za ”kupovinom papaka” uz pojačanu retoriku na nacionalističkoj osnovi, iz redova SNSD nikako da se čuje neka ozbiljna reč o realnim životnim problemima i kako se oni misle rešavati. Zato u ovoj situaciji velika odgovornost leži na poslanicima iz nekih malih stranaka, a naročito iz DNS i SP, kako je najbolje po RS da se opredele. Legitimno je pravo svake stranke da se opredeli s kim će u vladajuću koaliciju, ili da ode u opoziciju, ali ako je ikako muguće kao cela stranka, što znači bez ”otkinutih” ili ”pridodatih papaka”, jer bi u tom slučaju priča oko legitimiteta i funkcionisanja vlasti u RS mogla da potraje i ko zna kakav još epilog da dobije.
Za RS bi sigurno, a možda i samu SNSD, ako misli da traje, sada i posle svega, bolje bilo da ta stranka ode u opziciju do narednih izbora. Njoj bi ako je tu uopšte i reč o stranci, a ne interesnoj grupaciji za jednokratnu upotrebu, umesto sadašnje jurnajve za ”papcima”, kao uostalom i predizborne za kojekakvim ”spomenicima”, ”putinom” i ”irinejom”, mnogo bolje bilo da se jednom već posveti unutrašnjem pročišćenju. Sada je pravi trenutak da se stane ukraj enormnom bogaćenju i svakojakom divljanju nekih privilegovanih grupa i pojedinaca, koji su preko SNSD i institucija vlasti u proteklih 10-tak godina ostvarivali svoje uske interese na štetu građana i društva. Jer, u protivnom, ako ta stranka ne pročisti svoje redove, a pri tom po svaku cenu sačuva vlast na entitetskom nivou, onda se RS i uopšte Srbi u BiH nemaju čemu dobrom nadati. Samo će se pružiti prilika ekstremnim nacionalistima iz ”domaćeg Teherana” da veoma pomno prate razvoj situacije u (kako je oni zovu) ”Genocidiji”. Jer, ukoliko se trenutni cirkus oko ”kupovine” i eventualne ”preprodaje papaka” otegli, možda će u nekom momentu upravo pomenuti imati interes da bar na zaobilazan način, još i podrže Glavnog Baju u njegovoj ”ispravnoj borbi” za osamostaljenje i odvajanje RS od BiH. A u stvari time bi uspeli u nameri da srpsku stranu navuku na tanak led, posle čega bi se lakše otvorio prostor za realizovanje njihovih ambicija u vezi ”transportovanja” pomenute u pakao.
Izbori su pokazali da je aktivni deo biračkog tela u RS i uopšte u BiH veoma podeljen, a pasivni deo, tj. oni koji nisu hteli da izađu na glasanje sigurno je da ne podržavaju one koji su bili na vlasti u prethodnom ciklusu (2010-2014). Zato ako predesdnik Dodik misli da na dostojanstven način odradi predstojeći mandat kao istinski predsednik RS, onda će u mnogo čemu morati da se koriguje. Kako u retorici, a ono još više u praksi. Sada su više ne mogu ništa pomoći mnogi dosadašnji ”srboljubci-paroljubci”, ma odakle da su, koji su ga okružujivali, ili ga odnekud povremeno posećivali i na sav glas hvalili kao Glavnog Baju i potencijalnog svesrpskog Vožda. To se činilo isključivo iz uskointeresnih razloga, dakle, na obostranoj osnovi, ali više zbog Njihove nego Njegove koristi, jer se ipak On hvatao za ”narodni džep”, a Oni samo trpali u Svoj. Dobar deo naroda je to prozreo, pa je zbog toga i sam predsednik Dodik neku (za sada samo manju) cenu toga već platio na proteklim izborima, kada je jedva pobedio svog protivkandidata Ognjena Tadića. Praktično, tada ga je od sigurnog poraza spasila samo relativno slaba izlaznost birača, a donekle i veoma loš nastup njegovog protivkandidata u njihovom međusobnom predizbornom TV duelu.
Predsednik Dodik se na proteklim izborima nekako provukao, a da je kojim slučajem na njih izašlo preko 60% biračkog tela (koliko je zbog težine situacije valjda i trebalo da bude neki optimum) tada ga od poraza ne bi spasila ni podrška od barem 10 Putina, 100 patrijarha, niti podizanje 1.000 monumentalnih spomenika kojekakvim našim istorijskim velikanima koji, uzgred rečeno, nikada svojom nogom nisu ni kročili na tlo RS i uopšte BiH. Ali, kao da je to njemu onda bilo bitno. Važnije mu je bilo da se vidi, koliko je Baja moćan i da ”nije škrt” nego veoma darežljiv, kao ”pravi čovjek iz naroda”, preširoke i ruke i duše, koji nema šta nije spreman da učini, kako bi se videlo koliko ”ludo voli” Rusiju, pravoslavlje i srpstvo. I naravno, još više glasove onih birača koji su spremni da nasednu na tu podvalu. Е, sa takvim i sličnim budalaštinama (valjda) više neće moći da se bavi u naredne četiri godine. I to je pozitivna tekovina ovih izbora na kojima se Baja jedva provukao, a stranka mu zabeležila pad u odnosu na 2010.g. Bude li predsednik Dodik i dalje izigravao nekog Baju, on će onda malo-pomalo sam sebe srozati na poziciju svojevrsnog i samonudećeg ”Putinovog Sejde”, ili Živka Budimira, kao doskorašnjeg protokolarnog predsednika F BiH. Drugim rečima, on će kao što je nekada u Engleskoj postojao kao vladar neki ”Džon (ili Jovan) bez zemlje”, u ovom slučaju postati samo Baja bez Gubernije. A može da mu se desi i nešto gore: da postane Baja Sanader ili Baja-emigrant, dakle, da na određeno vreme i pre isteka mandata otputuje na ”službeni put” u Foču ili na ”poduže konsultacije” u Moskvu, pa da više nikad ne ugleda Banjaluku i Lakštaše.
Mogućnost izbora za predsednika Dodika još postoji. Na njemu je da se odluči šta će i kako dalje: da li hoće da na dostojanstven način, u skladu sa zakonom, nekim redom i interesima RS, odradi legitimno dobijeni mandat njenog predsednika u naredne četiri godine, što je opšti interes svih kojima je stalo do tog entiteta i interesa srpskog naroda u BiH; ili će, u protivnom – ukoliko na osnovu nekih svojih ovlašćenja i već izrečenih najava, bude li sebi dozvolio luksuz da se i dalje preterano nacionalistički eksponira, primenjuje i podstrekuje blokade i opstrukcije prema bilo kome, a ponajpre institucijama na nivou BiH – u jednoj još naelektrisanijoj atmosferi od postojeće, on sigurno lično snositi debele posledice. Ako se to desi, onda za njim sigurno neće niko zažaliti, šta god da mu se pri tom bude dogodilo (počev od izolacije, smene, hapšenja, bežanja u Rusiju …). Ali, u tom bi slučaju mnogo veći problem bio baš tada neki iz F BiH i međunarodne zajednice mogli da procene kako je povoljan momenat za akciju, tj. rašire propagandu, uz neizbežno lobiranje, kako je najviše zbog politike vrha RS pod predsednika Dodika (i eventualno SNSD) celu BiH zahvatilo stanje unutrašnjeg haosa, i da je zbog toga krajnje vreme da se – ”s razlogom” – krene u odlučnu akciju demontiranja dejtonske i uspostavljanja neke drugačije BiH.
Dana 19. novembra 2014.g. Zoran Kovačević