Došao sam ranije, kao i uvijek. Sjeo sam na klupu i zapalivši cigaretu zabacio glavu. Strujne i telefonske žice su se njihale nada mnom tjerajući ptice. Vjetar je pirkao donoseći do mene razne mirise. Ovaj grad se polako pretvara u jedan veliki urinal. U sporednim ulicama, u gradskom prevozu, ispod nadvožnjaka, u prolazima, zapravo gdje god se nalazili pri dnu zidova možete vidjeti tragove raznih tjelesnih izlučevina. Neizbježno je. Miris vam se uvuče u nozdrve, zavuče se duboko u vaše sjećanje i što god učinili pratit će vas barem sat do dva. I tako sjedim na klupi u centru grada, čekajući ju. Gledam ljude kako prolaze zaneseni i opterećeni, zaljubljeni držeći se za ruke, cvrkućući. Čujem crkveno zvono u daljini. Vrane grakću iz krošnji parka ispred kojeg sjedim. Nebo se mrači. Automobili prolaze praćeni uobičajenim saobraćajnim žamorom. Pokoji motor protutnji kao da vozač doziva: „Gledajte me! Pogledajte moj nedostatak testosterona i samopouzdanja. Budite uplašeni mojom projiciranom lažnom snagom“. Nad ulice se navlači mrak dok se gradske svjetiljke pale sa zakašnjenjem.
U tim trenucima, kada je sunce odveć zašlo, a nebo je prekriveno sivim, teškim oblacima, i dok hladni sjeverac puše, ježim se gledajući ulicu. No, ima trenutaka kada me upravo takve ulice, jezive i hladne privlače. U jesen i rano proljeće, kada je večer zrak dobiva jednu posebnu notu. Svježina me obavije, povjetarac je dovoljno topao i dovoljno hladan dok me miluje po licu. Ulice budu osvijetljene starim, žutim svjetlima. Tada volim šetati sam. I dok tako hodam gledajući kretnje sjena i obrisa okolnih građevina i drveća, u meni se probudi dobro poznati osjećaj koji me potpuno obuzme i probudi iz svkodnevne rutine. Ta kombinacija svjetla i tame i vjetra učini da se osjećam sigurno, donese mi mir i izmami mi osmijeh na lice dok duboko udišem svježi zrak i dižem glavu zatvarajući oči. I tada sve nestaje. Nema više administracije koja me zarobljava, nema u temelju pogrešno postavljenih sistema, ni svađa ni scenarija koje odigravam u glavi svakodnevno tražeći rješenje. Tada, više nema ni neimaštine ni odricanja. Tada sam sam sa svjetilma, tamom i vjetrom.
Čudan je to osjećaj, zaista. Kao da vas obuzme melankolija na događaje koji se nikada nisu desili, a istovremeno vas rastužuje i usrećuje. Puls mi se smiri i po prvi put usporim dok hodam. Upijam u sebe svaku svjetlosnu nit, svaki pokret grančica na vjetru. Sebično čuvam u sebi te jedine trenutke koji mi poput nirvane daju odrješenje. Konstantno potiskujem sve što je loše dok se ne slomim. Ponekad mislim da smo žrtve društva u kojem živimo. Ali onda shvatim da smo hiljadama godina stvarali ono što smo postali, obične hulje i paraziti željni pažnje. Fiksacijama na novac, moć i slavu opravdavamo rat, klanja i silovanja. Šta sve ne bismo učinili za litar nafte i zlatnu polugu, a sve pod krinkom humanosti i demokratije u koje rijetko ko vjeruje. Humanost nikada nismo ni imali, izgubivši ju kada je prvi majmun bacio kamen na susjeda. Evolucija je čudo. Ta iskonska potreba za preživljavanjem, „Sebični gen“ nas prati već jako dugo nadjačavajući sve ostale porive. Već u svojim ranim dvadesetima sam shvatio da niko nikada nece biti kraj mene radi mene samoga i altruistički. Čovjek drugom čovjeku nije vuk. Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj. Shvatio sam da koliko god se trudio biti dobar prijatelj i koliko god davao drugima, malo je onih koji će to istinski cijeniti i uzvratiti mi. Zato se sada držim nekolicine ljudi koju su uvijek bili tu za mene i uz mene i kojima ću uvijek biti odan, kao što su i oni meni. Na žalost ili srećom, te ljude mogu nabrojati na prste jedne ruke.
Tonemo, mi tonemo…