Čudan je taj način kojim ljudi utiču jedni na druge.
Čudno je to kako nam ljudi uzmaju djeliće života, mijenjaju ih i vraćaju nam i tako ostaju živjeti u tim djelićima zajedno s nama. Minute, sati, dani, mjeseci, godine izmijenjenih djelića koje su nam drugi ostavili. Ljudi dolaze i odlaze. Uvijek će nas najviše boliti oni koji odu. Za njima ostaju ti trenuci, njima obilježeni, po dobru ili zlu. Ti slučajni prolaznici, srčani osmijesi, natmurena lica, cvrkut ptica, dodir, poljubac u obraz, stisak ruke.. zauvijek nas mijenjaju. Oni uzimaju dio nas, miješaju ga sa dijelom sebe i onda nam ga vraćaju polovičnog i cijelog. Mi nosimo njih, oni nose nas, zauvijek.
I sve to dok mislimo da možemo sami, da nam je najbolje samima. Sve se to događa dok se sklanjamo u kutove svojih soba bježeći od boli koju nam oni uzrokuju. Oni i dijelovi njih koji će zauvijek biti u nama.
Svijet je tako mali. Mi smo još manji u njemu, a u sebi nosimo mnoštvo kojega nismo svjesni.
Zauvijek ćemo nositi mnoštvo osmijeha, cvrkuta, dodira, poljubaca…