Tmuran kisovit dan kao iz nekog otrcanog filma da covjek nepovjeruje kako se sve poklopilo. Ja i ona pored mene sjedimo u kaficu svirucka neka muzika a mi sutimo. Pogledamo jedno drugo i sutimo. Tu za stolom sjede jos neki nasi poznanici ali oni ne znaju sta mi pricamo pogledima a niti ih mi primjecujemo. Osjecam da mi se dusa cjepa na djelove od spoznaje da zadnji put sjedim sa njom, da odlazim bez zagrljaja bez poljubca bez icega. Nisam mogao da izbjegnem ovaj sled dogadjaja a mozda podsvjesno nisam ni htio. Sve u svemu dozivljavam poraz mog zivota a ja ne mogu nista da uradim da ga sprijecim. Ja nju obozavam ona mene voli a ipak smo od sutra samo poznanic drug i drugarica iz skole cao cao. Eto dosao je moj trenutak osjecam to. Svira neka pjesma o odlasku i ja ustajem pogledamo se nasmjesimo jedno drugom i to je bilo sve za oko obicnog posmatraca. Na nekoj drugoj javi koju samo ja i ona u tom trenutku zivimo moj je duh grlio njen. Ostalima kazem cao i odlazim. Tiho i necujno odlazim puten koji vodi u sjecanje moje jedine. I evo pisem ovu patetiku posle 10 dana a nitko ne zna zasto sam 7 dana isao u isti kafic na isto mjesto sjedio i gledo tamo gdje je ona bila.