Ovako dalje ne može, moraju se desiti revolucionarne promjene! Zašto? Zato što u ovoj zemlji još uvijek ima gladnih ljudi, ljudi bez obrazovanja, bez ičega. U ovoj zemlji ne postoji funkcionalan zdravstveni sistem, ne postoje univerzalna prava koja važe za sve ali postoje ogromna prirodna bogatstva koja nam omogućavaju da budemo zemlja u kojoj bi svi htjeli da žive. U nastavku teksta ću ukratko opisati konkretne probleme koje ja prepoznajem i načine na koje bih ih ja riješio.
Revolucionarne promjene se moraju desiti u pravnom sistemu, privredi i obrazovanju.
Revolucija u pravnom sistemu
Naše zakonodavstvo, sudovi i policija treba da obezbijede jednaka prava i obaveze koje važe za sve i koja su pravedna. Nažalost to sada nije slučaj. Ja kao najveći problem u ovom sistemu vidim sudove koji su izuzetno neefikasni. Pored toga, neke odluke koje sudovi donesu, pa i neke zakone ne poštuju čak ni ministarstva. Dakle prve revolucionarne promjene moraju da se dese u sudstvu. Kada bismo osnovali posebno odjeljenje suda koje bi rješavalo samo slučajeve za koje postoje video dokazi, slučajeve u kojima sudija treba samo da odredi da li je ono što se vidi na snimku u skladu sa zakonom, dobili bismo izuzetno efikasno pravosuđe. Ovakvi slučajevi bi se rješavali veoma brzo i naše sudove bi vjerovatno učinilo najefikasnijim na svijetu. Uz ovaj sistem bi trebalo donijeti i nekoliko novih zakona. Trebalo bi dozvoliti svim pojedincima da tajno ili javno snimaju svaki događaj kojem prisustvuju, postaviti službene kamere u sve javne kancelarije i materijal koji one snimaju učiniti javno dostupnim. U isto vrijeme moraju se definisati najstrože kazne za svaki pokušaj podnošenja lažnih snimaka kao dokaza. Trebalo bi uvesti mogućnost stranci nezadovoljnoj presudom da tvrdi da je video krivotvoren i u tom slučaju bi se proveo standardni sudski postupak. Ukoliko i ovaj postupak donese iste zaključke kao video postupak, stranci koja je tražila standardi sudski postupak treba odrediti posebnu kaznu zbog činjenice da je lagala pred sudom u vezi sa vjerodostojnosti video snimka.
Naravno ovakva revolucija bi imala gomile neprijatelja. U prvom redu kao neprijatelje ove revolucije vidim ljude koji su trenutno zaduženi za pravosuđe. Oni bi morali odstupiti od svog dosadašnjeg, neefikasnog načina djelovanja na kojeg su se navikli, za kojeg vjeruju da je jedini moguć i prihvatiti neki potpuno nov način, koji nigdje do sada nije viđen.
Neki od neprijatelja ove revolucije će vjerovatno reći da bi ovakav pravni sistem bio skup zbog cijene neophodnih tehnologija za njegovo provođenje, da postoje velike mogućnosti za podnošenje lažnih snimaka, ali istina je da bi ovakav sistem bio mnogo puta jeftiniji od sadašnjeg i da bi postojale daleko manje šanse za manipulisanje sudskim postupkom nego što postoje danas. Neki će reći da je ovakav sistem neispitan, da nije sigurno da će dati očekivane rezultate. Ovo jeste istina ali sistem koji se kod nas trenutno koristi se dokazao kao loš i promjena se mora donijeti. Svaka promjena sa sobom nosi određeni rizik i ja mislim da bi mi trebali da prihvatimo taj rizik zato što malo toga možemo izgubiti. Promjene koje sa sobom ne nose nikakav rizik u stvari i nisu promjene i teško da mogu bilo šta ozbiljno promijeniti.
Što se tiče pravnog sistema napravio bih još jednu izmjenu – zakonom bih definisao moral, pa bi se na osnovu toga posebno kažnjavali predstavnici gladnog naroda koji se voze u luksuznim limuzinama i imaju luksuzne kancelarije, policajci koji krše zakon, tužioci koji štite kriminalce, doktori koji neće da liječe siromašne građane, roditelje koji napuštaju svoju djecu i slični.
Sama ova revolucija bi donijela ogromne promjene na bolje u svim sektorima. Osim što bi omogućila vladavinu zakona učinila bi rad javnih institucija mnogo transparentnijim. Postojeći problemi u njima bi se lakše identifikovali i na taj način brže otklanjali.
Revolucija u privredi
Iako bi sama revolucija pravnog sistema donijela značajna poboljšanja mislim da je neophodno donijeti dodatne izmjene u sektorima privrede i školstva zato što trenutno u njima postoje nelogičnosti koje značajno otežavaju njihovo funkcionisanje.
Naša privredna politika se zasniva na malim i srednjim preduzećima i u njima se vidi spas od nezaposlenosti. Vlasti ulažu velike napore kako bi ubijedile građane da se počnu baviti preduzetništvom, što je za svaku pohvalu. Problemi nastaju kada se neko odluči da osnuje preduzeće zato što nailazi na veliki zid koji su postavile te iste vlasti. Ovaj zid je sastavljen od velikih troškova registracije i poreza.
Naime da biste registrovali bilo koji vid preduzetništva morate kupiti fiskalnu kasu (800KM), morate izvaditi gomile uvjerenja i potvrda (oko 200KM), za većinu djelatnosti morate imati (zakupiti) poslovni prostor i mjesečno za doprinose, razne poreze i knjigovođu davati oko 400KM. Svi ovi iznosi su minimalni (zavisno od djelatnosti i oblika registracije mogu porasti nekoliko puta). Dakle, da biste radili legalno godinu dana, da radite sami i bez plate, da vaša djelatnost ne zahtijeva apsolutno nikakva ulaganja (za njeno obavljanje nije potrebna oprema i slično) morate minimalno zaraditi 6000KM kako ne bi bili u minusu a od tog iznosa morate imate bar 1000KM prije nego što počnete raditi. Svaki preduzetnički poduhvat, kao takav, inicijalno ima veće šanse za neuspjeh nego za uspjeh. U našoj zemlji su veoma rijetki oni koji mogu da sebi priušte luksuz rizikovanja 6000KM pa je za to rijedak slučaj da se neki građanin upusti u priču o preduzetništvu. Mnogo se češće mogu vidjeti primjeri gašenja već postojećih biznisa. Možda bi sada neko rekao da postoje investitori pa pojedinac sa dobrom idejom ne mora rizikovati svoj novac. Za pokretanje malog preduzeća je praktično nemoguće naći ozbiljne investitore i to je zato što njih ne interesuje mala zarada i zato što oni ne vole da rizikuju svoja sredstva pa traže već postojeće, dokazano profitabilne biznise. Jedini način da pronađete investitora u fazi osnivanja preduzeća je da ga ubijedite da može da zaradi milione uz minimalna ulaganja.
Moje je mišljenje da neće doći do razvoja malog i srednjeg preduzetništva dok god vlast ne stvori klimu u kojoj će prosječan građanin moći da se upusti u preduzetničku avanturu. Takvu klimu je veoma jednostavno kreirati. Trebalo bi najjednostavniji oblik registracije preduzetništva osloboditi velikih troškova kao što je kupovina fiskalne kase i postaviti kao jedinu obavezu tih preduzetnika plaćanje poreza od 50% ukupne zarade. Na ovaj način se ne bi moglo desiti da je preduzetnik dužan platiti veću sumu od njegovih ukupnih prihoda, a kako je stopa ovog poreza visoka svaki biznis koji se pokaže kao uspješan brzo će se preregistrovati u neki od sadašnjih oblika registracije. Smatram da bi na ovaj način znatno porastao broj domaćih preduzeća a sa tim i prihodi od izvoza. Ne bi više morali da čekamo na neka strana ulaganja koja uglavnom predstavljaju pokušaje stranaca da se brzo i lako obogate na račun naših radnika i naših prirodnih bogatstava.
Revolucija u školstvu
Sistem obrazovanja koji se danas koristi kod nas je kreiran u neko drugo vrijeme kada je bilo potrebno proizvesti kadar za već postojeća preduzeća. U to vrijeme sve je bilo u državnom vlasništvu i tačno se znalo koje fabrike će biti otvorene i kakva će znanja i vještine morati posjedovati njeni radnici i taj sistem obrazovanja je u takvim uslovima mogao da funkcioniše. Mi sada živimo u nekom drugom vremenu u kojem tržište umjesto države odlučuje šta i koliko vrijedi i koje fabrike će biti otvorene a koje zatvorene. U ovom novom sistemu stari sistem obrazovanja gubi smisao.
U ovom vremenu za uspjeh nije potrebno samo da poznajete vještinu obavljanja neke djelatnosti nego je potrebno i da budete najbolji u toj djelatnosti. Za neke ljude najbolje znači najjeftinije, za neke znači najkvalitetnije a za neke neki njima specifičan odnos ovih osobina. Sve osobe imaju različite načine vrednovanja i isto tako imaju različite sklonosti prema obavljanju nekih djelatnosti dok sa druge strane imamo školstvo koje kreira kadar po šablonu. Sličan problem imaju i ostale zemlje svjeta. Preporučujem Vam da pogledate govor Kena Robinsona, jednog od najpoznatijih stručnjaka za ovu problematiku.
Školstvo bi po mom mišljenju trebalo biti fokusirano na pojedinca, to jeste trebalo bi prihvatiti činjenicu da su svi ljudi različiti. Ovo znači da treba dozvoliti svakom pojedincu da odlučuje koje će predmete izučavati i u kojem periodu svog života. Naravno, svaka osoba mora posjedovati neka univerzalna znanja i mislim da se ta znanja mogu izučiti u osnovoj školi dok o ostatku svog obrazovanja mora odlučiti svaki pojedinac. Ovaj sistem otvara neka pitanja kao što su vrednovanje stručne spreme pojedinaca i način organizovanja nastave. Vrednovanje stručne spreme se može organizovati kao i danas, uz pomoć takozvanih ECTS bodova, to jeste da se svakom predmetu odredi određena suma bodova a da kvalitet ostvarenog znanja garantuje reputacija predavača koji potpisuje ocjenu, a ne kao do sada fakultet koji izdaje diplomu. Nastava bi se organizovala tako što bi studenti na početku godine morali da izaberu predmete i predavače koje žele slušati u toku te godine. Svaki profesor koji sakupi dovoljno zainteresovanih za svoj predmet bi držao predavanja i proporcionalno broju slušalaca i specifičnosti predmeta sam sebi birao saradnike (asistente). Profesor za kojeg se ne pokaže dovoljna zainteresovanost bi svo svoje vrijeme posvećivao naučno istraživačkom radu. Na ovaj način bi se izvršila i određena selekcija predavača pa bi samo oni najkvalitetniji držali nastavu ali većem broju studenata. Kvalitet predavača je jedan od ključnih faktora uspjeha u obrazovanju pojedinaca. Ovo potvrđuju ljudi koji se bave usavršavanjem obrazovanja za milione, Bill i Melinda Gejts. Zahvaljujući ovakvom pristupu studenti bi počeli da putuju u potrazi za boljim predavačima i tako upoznali nove sredine, svako preduzeće bi moglo davati podsticaje studentima da izučavaju vještine koje su potrebne za njihov profil djelatnosti i tako bismo dobijali radnike koji savršeno odgovaraju potrebama poslodavaca, istim predavanjima bi prisustvovali studenti različitih slojeva društva pa bi tako podsticali njihovu bolju integraciju (na primjer predavanjima iz matematike bi mogao prisustvovati dvadesetogodišnjak kojeg zanima fizika i advokat koji želi da proširi svoje obrazovanje i kojem se u kasnim tridesetim godinama razvilo interesovanje za prirodnim naukama – u preduzećima je sasvim normalno da sarađuju osobe različitih starosnih dobi i različitih profila obrazovanja).
I revolucija u školstvu, kao i revolucija u pravosuđu bi sama od sebe donijela značajna poboljšanja u svim sektorima, samo bi se na njene rezultate trebalo dugo čekati a ja nisam siguran koliko mi imamo vremena. Realizacijom sve tri revolucije postigli bismo trenutni napredak u svakom pogledu. U svim institucija bi se značajno smanjile pojave mita i korupcije, kriminal bi se sveo na minimum, svi građani bi imali priliku da rade, imali bi najbolju moguću zdravstvenu zaštitu, efikasne socijalne programe, izvoz bi vjerovatno postao veći od uvoza i mi više ne bi bili lutke kojima upravljaju stranci radi ostvarenja svojih ciljeva nego bismo svojim radom zastupali svoje interese. Stanovništvo više ne bi nastojalo da napusti ove prostore nego bi se ovdje naseljavalo i stanovništvom sa drugih prostora.
Za konkurs “Da sam ja neko”.