Uzastopno brišem, sve što napišem.
Gledam u ovu crnu liniju koja trepće i govori da je vrijeme da otisnem neko slovo na virtualni papir.Ova rečenica je napisana umjesto jedne koja je obrisana prije par minuta.Trenutno sam na poslu, sjedim u vraškoj dobroj fotelji okružena sa strancima,u zemlji koja nije moja izvorna.
Na pauzi koja je trajala par minuta, dok sam pripalila cigaru, iz moje kancelarije su izašle kolege koje ujedno ne znaju beknut engleskog, tada sam po prvi put, snažno, efektivno osjetila da sam potpuni stranac ovdje.Nakon svih ovih protesta, paljevine u motherland Bosni, moje srce me još više vuče ka domovini.Živim u gradu koji ima 17 mlyona duša, u gradu koji je vitalan u svim mogućim aspektima.
Ali ipak ne živim punim plućima, tek sad sam shvatila da me više ispunjava moj grad koji nije vidno i naglo uznapredovao u zadnjih 20 godina.
Svako svoju sreću gradi gdje želi, a ja svoju želim graditi u zemlji koja je u tranziciji.
Nakon svih mogućih apliciranja, nakon viđenja svoje budućnosti u stranoj zemlji, nakon dobitka prilike koja se pruza samo jednom u zivotu, ja se ne vidim na trenutnom mjestu.
Razmišljam o isteku mandata, o tome kako ću svoj život organizirati kad se vratim,suočena s tom činjenicom koja je već očita: Kada razmišljaš o budućnosti, intenzivno, tada očito nisi zadovoljan sa svojom sadašnjošću.
Kao što sam već rekla živim u vitalnom, prelijepom gradu, čije ime zna svaki drugi stanovnik na zemlji,ali jbti ti to kada moraš piti vodu iz plastične boce, kada si svaki dan suočen sa asfaltom.Jbti to kada ugledaš zeleno drvo, plodnu zemlju, oduzet si ljepotom, jer to ti ne može pružiti ovaj ogromni grad koji te guta povremeno.Nema naše ljubaznosti, našeg meračenja: Neka, riješiće se to, čekaj dok ispijem kafu ! Nema mamine savršeno začinjene hrane, nema tatinog mrgođenja kada stvari krenu loše.Nema više švercanja po tramvajima, švercanja po vozu relacija Sarajevo-Čapljina.
Nema više studentskih dana, makarona sa pavlakom , pet puta sedmično.
Odluka je pala prve sedmice otkad sam svoje korijenje pustila u novoj zemlji, vracam se, nema habera ovdje za mene. Optimistična, uvjerena sam, znam iz iskustva, kada nešto želiš i kada u nešto vjeruješ , možeš sve ostvariti.Tako da ću ja sebe ostvariti u lijepoj , našoj Bosni i Hercegovini.
Strastveni putnik, advanturista koji čuči u meni, će se uvijek odvažiti na kratke avanture,prolazna putovanja,ali taj mali putnik će uvijek imati svoju stalnu bazu u kojima je korijenje preduboko zasađeno.