napisao: Svebor Delic
Danas je 5 februar 2014 godine. Proslo je tacn 20 godina od 5 februara 1994 godine kada sam se poslijednji put probudio u svom krevetu u svojoj kuci u Sarajevu. Taj dan sam napustio svoj rodni grad, ne znajuci ni kuda idem, ni kuda ce me vile sudbine nositi. Komsije su kasno uvecer 4 februara po mrklom mraku dosle da se pozdravimo, a nas cuko Lili se popeo meni na krevet, kao da je osjetila da se nesto sprema, neki odlazak u daleki i mistican svijet. Jutro je svanulo, trka u kuci, brat nece da skine beretku sa ljiljanima, stari pravi frku jer ”gdje ce sa ljiljanima, preko cetnickih barikada”. Stara smiruje tenzije, i dogovor pada da brat nosi ljiljane do ulaska u autobus. Dolazi rodjak, umjesto da ide na ratnu nastavu, odlazi sa nama, kaze: ”pazite sa cevapima u Zagrebu, nemojte se prejesti”. Hladno, tmurno, unisteno ali prkosno Sarajevo otvara jos jedan ratni dan. Ulazimo u Jevrejsku opstinu, na vratima nas pregledaju, dolaze deda i baka. Stari je izbezumljen, odlazi mu porodica, ostaje sam sa cukom u ogromnom stanu od 120 kvadrata, bez igdje ikoga. Sjedim djedu na krilu, to je poslijednji put da cemo se vise ikada vidjeti, umro je od tuge za Jugoslavijom i svojim unucima 1998 godine. Odjednom sok, neprovjerene glasine ali dopiru do nas. Pala je granata na Markale i usmrtila holjade ljudi. ”Ma nije to sine”, govori mi djed. Nakon cekanja satima u opstini, dolaze autobusi, krecemo. Sebi govorim: ”necu plakati”. Dosla je i nana sa tetkom da nam mahnu i pozele sretan put. Na izlasku iz sale pocinjem da placem, treba se pozdraviti sa ocem. Ne sjecam se vise sta se tada desilo, kako smo se pozdravili, svi smo bili izbezumljeni. Prvi put se rastajemo, a da ne znamo hocemo li se vise ikada vidjeti. Samo se sjecam mahanja iz autobusa, neki su plakali, za divno cudi ”moji” su svi bili mirni, u ratu covjek ogugla, navikne na patnju, bol, rastanke. Samo se sjecam….oca kako uzdignute pesnice kroz cudan jauk (tako je jaukao kada me je dozivao na mjestu gdje je pala granata i umalo nas sviju poubijala, srecom bio sam u soku, i sklonio se) porucuje: ”Ti si sada glava porodice, cuvaj brata i majku”, a bilo mi je samo 13 godina. Gledao je i mahao, ja sam plakao, nisam mogao da zadrzim suze. On nije plakao, samo je ocima govorio, mahao….Jos jedna neizvjesna noc je padala nad Sarajevom, nebo se crvenilo, sunce je zalazilo, simbolicno sam se oprastao od svog rodnog grada, za kojeg sam tada a i sada znam, da ce uvjek biti u mom srcu, da ga nosim gdje god krenem, dolazim ili odlazim….