I tako u jedno predvečerje…
-…A ti si bezobrazna i svojeglava!
Vrisnuvši ovu posljednju rečenicu Luis je zalupio vratima. Čuo je u hodniku resku lomljavu stakla.
“Hm, eh eto ti. Još jedna slika manje, gaduro!”
Ljutit, nije više razmišljao. Afekti su ga sve češće obuzimali. Sa Ingom se svađao skoro svakog dana otkako su se djeca razišla. Bili su u braku možda i predugo razmišljao je. Koliko čovjek u stvari proguta u toku braka sa jednom osobom? Jedni bi to nazvali tolerancijom a drugi glupošću. Gdje je ta ljubav o kojoj se nadugo i naširoko priča i pjeva? U posljednje vrijeme više nije imao strpljenja. Nije više pozitivno razmišljao. Svaka njihova svađa završavala se njegovim odlaskom.
Ponekad, u ljutnji, u sumanutim mislima nije znao niti gdje ga noge nose. Kad bi se strasti stišale i prizvale ga dobre stvari realnosti, iz zanosa se prenuo svaki put na drugom mjestu. Ponekad bi bio udaljen kilometrima od doma. I znao se sav umoran vratiti, svaliti se u neudobni kauč u dnevnoj sobi, da bi se s prvom zrakom sunca istuširao i krenuo na dosadni posao koji je obavljao preko trideset godina da bi porodici obezbjedio pristojan život. I tako svaki put do večeras…
“I to mi je hvala!”, pomislio je pa zastao. Na momenat se stresao od studeni koja ga je natjerala da se osvrne i potraži zgodno mjesto za mokrenje. U silnom zanosu i ljutnji otišao je negdje gdje dosad nije bio. Mjesto mu je bilo apsolutno nepoznato. Ali to Luisu trenutno nije bilo važno. Misliće o tome čim se olakša.
Tijelo je alarmiralo i mada je već pao mrak bilo mu je neugodno urinirati vani.
“Moram pišati! Ali gdje?”, razmišljao je dok se osvrtao oko sebe. “E, ovo je prevršilo svaku mjeru. Pa da, kao pas sam živio i kao pas sad moram pišati. Sve radi nje! Sljedeći put ona ide vani!”
Čvrsto donijevši tu odluku zastao je na malenoj čistini jer sila u donjem dijelu trbuha je bila neizdrživa. Otkopčao je šlic i počeo da se olakšava više ne mareći da li će privući nečiju pažnju. Tren, dva i bilo je gotovo. Otresajući “spravicu” glasno je uzdahnuo i baš u tom trenutku obasjala ga je mjesečeva zraka. Zažmirio je i poželio da je mrtav…
Skoro iste sekunde tlo pod njim se prolomi. Iznenađen, nije uspio reagovati samo je digao ruke kako ga je gravitacija vukla dole, duboko u ponor. Paralizovan strahom više nije razmišljao. Čekao je praznog uma. Bez Inge, bez djece, bez posla… Samo on i tama. “I to je to?…” -bi mu posljednja pomisao.
Ledeno hladna voda obavila ga je svojim vlažnim jezikom i dok je tonuo sve dublje u ždrijelo osjećao se tako bezpomoćno, a onda, onim zadnjim nagonom za opstanak, zamahnuo je negdje u mrak. Osjetio je barijeru, zid. Još mu nije bilo vrijeme, još nije sve gotovo, još je bio živ.
Zamahivao je sve jače mada više nije bio siguran da li pliva dublje ili se vraća ka površini. Bio je izgupljen u potpunom mraku.
Plivao je lijevo i desno. Koprcao se. Svugdje oko njega bila je voda. Kad je već počeo da gubi nadu pomislivši da je preživio da bi umro još gorom smrću i da se prepušta beskraju, lice mu je izronilo negdje na površinu. Duboko je udahnuo gutajući halapljivo zrak pa se ponovo vratio ispod površine vode, ali sad je već znao da je tu, malo iznad njega, izlaz. Opet je jako zamahnuo i ponovo bio na površini.
Preplašen i mokar osvrnuo se oko sebe. Mrak. Daleko iznad njega nazirale su se zvijezde.
-Hej!- povikao je. -Hej, upomoć! – još jednom je zavapio gledajući kroz grotlo ka gore.
-E, da…Od svih mjesta gdje sam mogao upasti baš ja upadnem u bunar!- dok se ljutio na sudbinu, pljusnuo je dlanovima po površini vode, a kao eho strujale su riječi tri put jače, tako da nije prepoznavao svoj glas.
Doplivao je do ruba pa prstima počeo istraživati zid u mraku. “Brrr…ljigavo.”
Iako mu se gadilo, išao je u krug ne bi li naišao na neka ispupčenja između kamenja. Obišavši čitav krug nada u njemu je venula.
-Hej! Hej!!! -odzvanjalo je kroz bunar.
-Hej! Hej! -čuo je eho i par minuta poslije.
Prsti mu polako počeše trnuti od hladnoće, a malo zatim osjeti grč u lijevoj nozi. Njegove godine više nisu bile za borbu bilo koje vrste. Tijelo je već bilo u fazi otkazivanja. Mašineriju je zezala godina proizvodnje.
Približio je jednu nogu drugoj pa nasumice izuo cipele. Već je počeo nositi cipele natikače. Sagibanje i kopčanje bilo koje vrste već odavno je izbacio iz upotrebe. Skinuo je i sako zbog održavanja rukama na površini dok je vrhove nožnih prstiju gurao od zid bunara. Malo poslije grč prođe. Nesmetano je nastavio kretati ritmično noge da ne bi potonuo.
-Šta sad da radim?! -strujalo je kroz otvor.
-Šta sad da radiš?! -odzvanjao je eho par minuta poslije.
Od silnog straha i umora počelo mu se pričinjavati. Eho je izobličavao njegove riječi.
-Da li da se prepustim…-riječi su se izgubile u tami.
-Da li da se prepustiš? -eho je je počeo njemu postavljati pitanja.
Prišao je ponovo zidu bunara pa ga opet počeo ispitivati. Centimetre po centimetre. Nije to bio jedan od savremenih bunara onih što se prave kao prstenovi od izljevenog betona naštiklani jedan na drugi. Upravo suprotno. Bio je to starinski bunar načinjen od većih i manjih kamenova. Takvi su se pravili prije više desetljeća ako ne i više. Voda iz prirodnog okoliša upijala se kroz otvore sa dna i kroz zid.
Na jednom mjestu učini mu se da bi mogao zavući prste. Tu je fiksirao svoju pažnju. Nije mu bilo druge. Grebao je noktima prateći liniju spoja. Osjetio je kamen u svoj njegovoj veličini pa prešao na onaj iznad njega ne bi li mogao sebi načiniti prirodne stepenice, ali onaj iznad kao da je težio tonu. Nije mu osjećao kraj.
Prešao je na sljedeći dio bunara zatvorenih očiju. Osjećao se poput slijepca koji svoju snagu prebacuje na druga osjetila. Ruke i noge sad su bili njegov jedini način izlaza.
Nakon više od sata “slijepog” istraživanja nada je počela da ga napušta.
-Da li je ovo kraj?! -zavapio je sa ono malo snage što mu je ostalo.
-Da…Da…da li je ti je kraj?!!! -začuo je eho koji mu se “rugao” na sav glas.
-Inga!!! -vrisnuo je ime svog ljutog neprijatelja.
Svoje misli iznenada je prebacio na nju. On više nije bio bitan. Kako će se ona snaći u svojim godinama? Kako bez njega da krene ispočetka jer on joj je bio jedini izvor prihoda kao što se i ona jedina brinula da li će on ostati gladan, čist, zdrav…Taj prešutni pakt, nazvan brakom, ozakonili su prije više od tri decenije. Zaneseni ljubavlju i strašću nisu razmišljali šta ih čeka u budućnosti.
Kao i svaki “normalan” brak blagoslovljen je sa djecom. Njihove slike, sada već odraslih ljudi titrao mu je pred očima. Pa bio je već i deda. Na daljinu, ali imao je titulu dede. To je bilo, pa, normalno. Svaka jedinka nastavljala je da živi svojim životom tražeći nesputanu slobodu sa drugom osobom. To je jednako učinio i on i Inga. I generacijama, od početaka ljudske civilizacije su to svi činili. Monogamni brak, onako postarinski, a ne kao ovi današnji uvrnuti koje ponekad nije razumio. Ali ko je on bio da sudi?
Njegova Inga je sad sjedila kući i vjerovatno brinula o svom “dedi”. Njena uloga domaćice i majke nikada joj nije teško padala. Kuća je uvijek bila čista, hrana je uvijek bila na stolu, djeca su bila zbrinuta… Kako sam je mogao osuditi što je sad, pod stare dane želila malo slobode, šetnje sa svojim supružnikom, odlazak u teatar ili jednostavno na neki obrok koji nije željela da pripremi?
-Inga!!! -zavapio je a kao da je neko prekrio bunar, eho nije čuo. Nestao je onog trena u mraku. Možda je vrištao u glavi.
Slabost je osjetio u svakom dijelu tijela. Da li da se prepusti?
Inga…
Prisjetio se one plahe djevojke sa vatrom u očima i htio ili ne suze mu krenuše niz lice. Bez snage potonuo je prvi put dopustivši ustajaloj vodi bunara da mu spere istinu sa lica.
Inga…
Ljepotica koja je odabrala baš njega: nikogovića bez nekog posebnog statusa. Voljela je upravo njega. Brinula o njemu, izrodila njegovu djecu…
Inga…
Ostaće sama da se bori sa svijetom od kojeg ju je on čuvao sve ove godine, ljubomorno ne dopuštajući nikome da je makar odmjeri…
Inga…
Da mi je bar još jednom da te vidim…
Prepustio se crnini mada je negdje u prikrajku svijesti čuo lavež. Da li su zvijeri pakla došle po njega?
-Hej!! -zabrujalo je kroz bunar. -Hej ima li koga dole?!!
Otvorio je umorno oči pa kroz njih ugledao blijedo svjetlo zore negdje visoko gore.
“Možda ipak idem u raj”, pomislio je dok ga je kupala svjetlost.
Inga…Bi njegova posljednja pomisao…
***
Dok je odlazio oslonjen na svoju jedinu ženu, ogrnut toplom dekom, osvrnuo se još jedanput. Jutarnja sumaglica nakupila se oko vlažnog područja bunara. Da li mu se samo učinilo ili je vidio lik prelijepe djevojke kako lebdi iznad bunarskog okna? Mahala mu je i širokim osmijehom pokazivala naklonost.
-Upali ste u stari i zaboravljeni bunar, -objašnjavao mu je policajac. -Nekada je ovdje bilo maleno naselje, ali država je izmjestila sve i načinila tampon zonu zraka, park. Nije mi jasno kako nisu bolje zaštitili okno. Imali ste sreće što je vaša žena nekad u noći napravila čitavu strku u policijskoj stanici. Vrištala je na svakoga i požurivala. Rekla je da ste upravo u ovom dijelu koji posjećuju samo lutalice…
“Sreće?…”
Znao je da to što je preživio noć nije imalo veze sa srećom.Ili je djevojci bilo ime Sreća? Da li je uopšte postojala ili je bila plod njegove uobrazije? I da li je to uopšte bilo bitno?
Bio lud ili ne uzvratio joj je osmjehom i neprimjetno mahnuo rukom. Nema svako priliku da povuče želju.
Stoga, sljedeći put će pripaziti šta želi…Naročito u ljutnji…