„Hajd’ što plaće nema…al’ što niko za nju i ne pita…?“ reče mi prije nekoliko dana jedna poznanica dok smo razgovarale o tom razlogu našeg osmočasovnog izbivanja iz kuće svakog radnog dana u sedmici, razlogu zapostavljanja djece, prijatelja , sebe…Zbog plaće odlazimo na posao a ne zbog nečijih lijepih očiju, ali plaća izostaje.Pogledam raznorazne statistike, a one crne da crnje biti ne mogu.Da, ali to mislim samo dok ne otvorim neke iole ozbiljnije dnevne novine, a crnjaci me zaslijepe kao da su samo čekali da neko okrene list. I saznam da je u kolapsu firma koja je do juče bila na vrhu lista najpoželjnijih poslodavaca. Ili je bila ili se dobro reklamirala. A reklamirala se.Bili su pokrovitelji raznih izbora ljepote,znate ono kad mlade, prilično lijepe djevojke s koeficijentom inteligencije između broja cipela koji nosi i broja kilograma koji ima, požele stići do naslovnica bilo kojeg časopisa. Osim takvih manifestacija firma je bila i pokrovitelj i nekih drugih koje su se uglavnom održavale po skupim restoranima i hotelima. Saznam ja da je, dok se harčio novac za glamur plaća prvo počela da kasni, ali je stizala mjesec za mjesec.Onda je prebacila u naredni mjesec dan-dva, pa u naredni pet-šest dana i tako stigla da preskoči cijeli mjesec, a sad je konačno i presušila.Zvuči poznato!?
Tako se to zbivalo u tom javnom preduzeću, a tako se to zbiva i u nekoliko općina. Uposlenici su ostali bez plaće jer su u ovom predizbornom periodu načelnici i njihove vladajuće stranke trošili više nego su imali. Namjerno nisam rekla „više nego su smjeli“ jer je očito da se u ovoj državi smije svašta osim pobuniti se protiv tog „svašta“. A želi li uopće neko i da se buni?
Meni lično izgleda da ne želi. Jer kako objasniti ovoliko bezvlašće, ovolike pljačke, ovoliku otvorenu bahatost, ovoliko prezriv i ignorantski odnos prema nama, građanima od strane tih kleptokracija i oholokracija?
Kako objasniti toliku našu indolenciju?
Zadovoljni smo što ne puca?
Jesmo. Žalosno je to, ali je tako.Sindikati se bave organiziranjem izleta i kupovinom na rate, i sve to dok radnička prava i ne postoje. Niko više i ne čita kolektivne ugovore jer je to gubljenje vremena.Koga još zanima šta tamo piše? Ionako će vlada(r) odrediti koliko prava radnici imaju. Slika toga je bila prije nekoliko večeri na FTV.Premijer Nikšić je pregovarao nešto sa sindikatom Željeznica F BiH. Na jednoj strani stola sjedi Nikšić i predsjednik sindikata, a na suprotnoj strani ostali predstavnici sindikalci.(!?)
Poznanica iz jedne općine čiji je načelnik s blagoslovom svoje stranke opuhao poput hurikana općinsku blagajnu, a koja je preživjela i raspad jedne državne firme prije nekoliko godina kaže da je klima u općini podsjeća na taj period. Plaće nema niti ko o njoj govori kao da je bila juče.Uposlenici se pokunjili, nit ko šta pita nit ko koga proziva.Sindikat organizuje izlet i druženje, a o plaći čak ni međusobno ne pričaju, a ne da upitaju tog vrsnog i sposobnog načelnika za nju.Dijagnoza: neplatitis. Zaključila je da im tako i treba. „Kad smo ovce“- kaže.
Pojedinci iz nekih sindikata se drznu pa bez konsultacija sa sindikalnim šefom zaprijete izlaskom na ulice.Posebno im je drag termin socijalni bunt.Ali onda im šef priprijeti prstom i o pobunama niti riječi više. Iskreno, ja te stvari, te prijetnje i ne shvatam ozbiljno bilo ko da ih izgovori jer iz dugogodišnjeg iskustva znam da se ljudi, barem kod nas u BiH, ne vole buniti.Vole oni pomalo gunđati, negodovati pa čak i isprazno prijetiti izlaskom na ulice, ali sve se završi na priči. Kad je zadnji put u BiH bio neki štrajk, ili neke demonstracije? Najveći događaj, a koji je ličio na građansku neposlušnost ili bunt u posljednje dvije godine bila je šetnja kroz Banjaluku.Svaka čast građanima Banjaluke.
Simptomatično je što građane više ništa ne zanima, što više i ne pitaju kako to oni građani nemaju ni za hljeb, a oni političari nema šta nemaju?Zadovoljni građani mrvicama: izletima, koncertima na otvorenom uz besplatan ulaz dok izvođači sve masno naplate. Hljeba i igara.
Opća apatija i zatvaranje očiju pred problemima zavladala je BH-društvom, zahvatajući najugroženije slojeve društva. Srednja klasa koja je u svakom društvu stub, nosilac svih razvoja, svih pokreta očito više nije tako zdrava da bi bila pokretač i nosilac, a kamo li stub.A kako će i biti kad je prije neko veče (opet statistika) objavljen podatak da samo 10% građana ove države spada u srednju klasu. A ostalo je valjda viša klasa, jer sudeći po broju buntova i štrajkova, te uvezenih automobila i njihove vrijednosti stiče se utisak da samo njih 10% loše živi!?
Ovo je, naravno, crni humor.
Dakle, ostalih 90% građana su se rasporedili u višu klasu tj. elitu i nižu klasu tj. proletarijat. Pogodite koga ima više.
Imajući u vidu taj omjer 10:90 onda i ne čudi podatak da srednja klasa ćuti. Ćuti zato da zadrži privid da je „srednja“ i da iz te „srednje“ ne bi ispala i upala u onih 90% kojima je teško odrediti mjesto.
Ali zašto onda ćuti niža klasa? Možda zato što strpani u onih 90% ne znaju kakvo im je brojno stanje? Opet crni humor.
Najvjerojatnije je, poznajući nas, da će se pobuniti viša klasa: Jer oni su uvijek nezadovoljni, uvijek svjesni prava koja im ne pripadaju i uvijek spremni da se bore za ta imaginarna prava koja su u stvari pravo na obespravljivanje obespravljenih.
A kad se viša klasa pobuni mi iz srednje i niže klase ćemo im se pridružiti solidarišući se sa njima.Nek se nešto dešava.