Prvi dio ove priče se nalazi ovdje – LINK
Drugi dio ove priče se nalazi ovdje – LINK
Moramo požuriti, da sve bude u zakonskom roku, za razliku od nekih koji ne odgovaraju u zakonskom roku. Ovo je treći dio sage o nezaposlenosti sa mogućim podnaslovima “Šta će mi fakultet bez tebe, draga?” ili “Banjalučanin traži posao u Banjaluci – pogrešno mjesto, pogrešno vrijeme?”. U današnjem članku ću da izložim primjere gdje sam sve konkurisao sa svojom VSS i šta je tu bilo… Ta knjiga je stala, nije spala, na četiri slova, ali to četvrto se čuva za četvrti nastavak priče, danas tri slučaja, jedan dug i dva kratka.
Slučaj #1:
Konkurs za pripravnike sa VSS u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta (LINK). Svi detalji se mogu pročitati na linkovanoj stranici pa nema potrebe da previše objašnjavam. Bilo je predviđeno da kandidati prvo polažu pismeni test, nakon toga razgovor. To se i desilo, početkom juna 2010. godine, imali smo pismeni test u amfiteatru Pravnog fakulteta, nas preko 140 iz čitave Bosne i Hercegovine. Pismeni test je položilo nekih 90% ljudi a vrijedi napomenuti da je na testu bilo deset pitanja od kojih je svako nosilo deset bodova što će reći da je na testu je bilo moguće osvojiti 100 bodova.
Već u toku istog dana rezultati pismenog testa su bili okačeni na vrata Agencije, ta vrata su u mom komšiluku. Brat i ja smo konkurisali i obojica smo položili pismeni test, ja sam imao 80 bodova a on 70 što je bilo iznenađenje za moju majku (ona više voli mog brata pa je mislila da će on uraditi bolje). Svejedno, s obzirom da smo po jednom pročitali potrebnu literaturu (“Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine” i “Zakon o upravi BiH”), bili smo zadovoljni. Razgovor sa jednim dijelom kandidata je obavljen taj isti dan, uglavnom sa ljudima koji nisu iz Banjaluke a nas dvojica smo bili u planu sutradan… kao i još stotinjak ljudi. Sutradan smo čekali par sati na svoj red i dočekali smo. Brat je izašao brže nego što je ušao a ja sam imao zanimljiv razgovor…
Kad sam se pojavio, komisija je već bila umorna od prethodnih 119 kandidata, tako da su prve riječi koje sam čuo nakon pozdrava bile: “Hoćemo li ga pitati išta stručno?”, i odgovor, “Ne.” Brzo mi je bilo jasno čemu se radi pa sam pozdravio sa svakom nadom za to radno mjesto i opustio se. Počeo sam da se ponašam, u skladu sa situacijom, krajnje neformalno pa sam se našalio, između ostalog, kako mi je žao što nisam završio neki “muški” (teži) fakultet. Nakon još malo razgovora, jedan član komisije mi se utješno obratio: “Znate, nije loš taj vaš fakultet, ima tu mogućnosti. Možda neko prevođenje, znate, ne mora to biti ni neki stalan posao… Bitno je upasti u šemu”. Pogledao sam ga i odgovorio: “Pa, ja upravo pokušavam upasti u šemu!” Nakon toga me je član komisije upitao smije li me nešto pitati. “Naravno”, odgovorio sam. Pitali su me koji su mi hobiji. Prvi odgovor je bio: “Muzika.” Njihova replika je bila: “Vidi se.” Drugi odgovor je bio: “Teretana.” Njihova replika je bila: “Vidi se.” Treći odgovor je bio: “Automobili.” Njihova replika je bila: “Sportski automobili?” Odgovorio sam: “Da, štedim za mali momački auto.” Zatim smo se ugodno pozdravili i ja sam napustio njihov ugodan klimatizovani radni prostor.
Nedugo nakon toga je na ta vrata u komšiluku okačen spisak sa bodovanjem SVIH kandidata. Primali su četiri kandidata i primili četiri apsolutna odlikaša, jedina četiri kandidata koji su imali maksimalnih 130 bodova. Već sam rekao da je test nosio maksimalnih 100 bodova, maksimum na razgovoru je bio 30, svaki od članova komisije je ocjenjivao na skali od 1 do 30 a zatim se vadila aritmetička sredina. Zanimljiva je stvar da je najniža ocjena na razgovoru bila 26. Šta to praktično znači, da su svi bili jako ugodni sagovornici? Ne. To znači da niko ko nije imao svih 100 bodova na pismenom testu nije imao nikakve šanse. No dobro, ko mi je kriv što nisam studirao pravo, tad bih ove zakone znao napamet…
Nego, evo i odbijenica (LINK). Tu je spisak primljenih: Banjaluka, Mostar, Cazin – Srbin, Hrvat, Musliman… Niko ne fali. I još, zanimljiva je rečenica: “Želimo da ovi rezultati ne utiču na umanjenje Vaše mladElačke snage…” Na tom razgovoru je bilo ljudi starih 35+ godina, mislim da su se oni možda uvrijedili. Ja nisam pretjerano.
Nego, prođe godinu dana od tad, pojavi se vijest:
RS Planeta: Od avgusta akreditacija visokoškolskih ustanova
Prema riječima vršioca dužnosti direktora Agencije za akreditaciju Miroslava Bobreka, ova institucija će izvršiti sve pripreme, kako bi provjera kvaliteta univerziteta mogla da se vrši na nezavisan i efektivan način, što je i postupak međunarodnog priznavanja visokog obrazovanja u RS.
Inače, Miroslav Bobrek je jedan informatički nepismen čovjek koji je bio neki faktor u Ministarstvu prosvjete. Zašto kažem informatički nepismen? Zato što sam mu dva puta pisao putem elektronske pošte, nijednom mi nije odgovorio. Evo i dokaza, prvi pokušaj (LINK) i drugi pokušaj (LINK). Pored toga, to mi je prezime zanimljivo, poprilično je rijetko. Ali, to prezime sam sasvim slučajno sreo na jednom drugom mjestu:
Ministarstvo prosvjete: Spisak uspješnih studenata koji nisu dobili stipendije
Na broju 33 je Sonja Bobrek. Ona nije dobila stipendiju Ministarstva prosvjete zato što već prima stipendiju “Dr Milan Jelić”. Pa zar je to neki razlog… Nego, kad već pravim digresiju, zanimljiva je situacija na broju 24: Ančić Tanja “nije student drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju”. To mi ne bi ništa značilo da Tanja nije moja kolegica. Studenti smo na postdiplomskom studiju Nauka o književnosti (evo kako izgleda naš indeks – LINK), posljednja generacija magistara… Idemo četiri semestra i svaki od tih plaćamo po 1000 KM (plus još 1000 za izradu magistarskog rada, ukupno 5000 KM), godinu dana nakon nas su počeli majstorski postdiplomski studiji koji traju dva semestra i koštaju ukupno 880 KM. Mi ćemo biti magistri a već naredni će biti majstori. Koja je razlika? Razlika je samo u tih 4000 KM i činjenici da mi nismo studenti drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju. Usput, na tom spisku uspješnih studenata koji nisu dobili stipendiju Ministarstva prosvjete je 54 studenta koji primaju stipendiju “Dr Milan Jelić” i 50 onih koji nisu studenti drugog ciklusa prema Zakonu o visokom obrazovanju. Kraj digresije.
No dobro, vraćamo se na Agenciju:
Glas Srpske: Agencije za obrazovanje i koncesije pred ukidanjem
Savjet ministara BiH zadužio je Ministarstvo civilnih poslova da sagleda stanje u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH… Savjet ministara donio je ovakvu odluku nakon što je poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH Dušanka Majkić od Savjeta zatražila da ispita efikasnost dosadašnjeg rada i opravdanost daljeg postojanja Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta…
HAHAHHAHAHAHAHAHAHAHAHHAHA
Biće da ne rade svoj posao, koji god da im je posao…
I, na kraju slučaja #1 da dodamo još i ovo, iz svježeg intervIjua sa Antonom Kasipovićem u Nezavisnim novinama:
Nezavisne: Akreditacijom neće doći do gašenja fakulteta
NN: Da li će akreditacijom visokoškolskih ustanova doći do zatvaranja nekih fakulteta?
KASIPOVIĆ: Akreditacija nije postupak u kojem dolazi do zatvaranja visokoškolskih ustanova. Akreditacija je postupak obezbjeđenja kvaliteta visokoškolske ustanove ili studijskog programa, zasnovan na samovrednovanju visokoškolske ustanove i ocjeni nezavisnih stručnjaka.
A Dušanka Majkić, kao što vidimo, gasi Agenciju za razvoj visokog obrazovanja i obezbjeđivanje kvaliteta… Da li će Agencija za akreditaciju sa informatički nepismenim Bobrekom na čelu (kolone) odraditi posao, vidjećemo. A posao im je sljedeći:
Visokoškolskim ustanovama koje ne dobiju rješenje o akreditaciji ostavlja se rok za otklanjanje nedostataka, a ukoliko je zahtjev visokoškolske ustanove za akreditaciju odbijen, ista može podnijeti novi zahtjev za akreditaciju po isteku roka od godinu dana od dana donošenja rješenja.
Ujeo vuk magarca.
Slučaj #2:
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Jedinica za koordinaciju poljoprivrednih projekata. Konkurs! Za prevodioca/tumača! Engleski jezik! To sam ja!
Konkurs je raspisan krajem marta prošle godine, konkurisao sam ekspresno, krajem marta. I čekao. Priznanicu od preporučene pošte sam čuvao neka tri mjeseca pa bacio. Zaboravio potpuno. A onda mi je krajem septembra stiglo obavještenje putem ELEKTRONSKE POŠTE (LINK) da je konkurs završen i da nisam izabran. Neko zaposlen tamo zna da koristi el. poštu. Nisam mogao vjerovati. Naknadno je i zemljanom poštom stigla odbijenica (LINK). Treba li da kažem da nije bilo nikakvog razgovora niti testiranja kandidata, a pola godine je proteklo od raspisivanja konkursa pa do obavještenja putem ELEKTRONSKE POŠTE. Još uvijek ne mogu vjerovati da neko tamo zna da koristi el. poštu. Taj sigurno zna engleski i ima položenu B kategoriju. Doduše, za pola godine i majmun može da nauči kako se koristi el. pošta… A ima i gorih slučajeva od ovoga…
Slučaj #3:
Konkurs u Arhivu RS (oglas – LINK), traži se pripravnik sa VSS. Konkurišem, naravno. Posebna stavka je što u Arhivu radi moj “lažni” stric, čovjek sa kojim dijelim prezime, brkove i ljubav prema numeri Željka Bebeka “Oprosti mi što te volim”. S obzirom da preporučena pošta košta 2,50 KM, odlučujem se da lično odnesem papire u Arhiv. S obzirom da je koverta bila otvorena i neobilježena, gospođa koja je primala dokumente reče da kovertu zatvorim i obilježim. Nikad neću zaboraviti njen pogled kad je vidjela moje prezime na koverti, prezime koje stoji na kancelariji troje vrata udaljenoj od njene. Sigurno je u tom trenutku pomislila kako je te brkove već ranije vidjela…
Kao što vidimo, datum na oglasu je 13.10.2010. godine. Danas je 26.09.2011. godine, prošlo je skoro godinu dana od raspisivanja konkursa. Ni razgovora ni odbijenice. Ali, prije desetak dana sam imao nekog posla u gradu, da se razumijemo, posla usljed nezaposlenosti, te se odlučim da se prošetam do Arhiva da ispitam u čemu je stvar. U Arhivu sam kratko porazgovarao sa Zoranom Mačkićem, čovjekom koji je tu zadužen za kadrovska pitanja te mi je on rekao kako je to stopirano, te da su se oni dva puta obraćali Vladi da se taj konkurs riješi jer to radno mjesto postoji, novac u budžetu je obezbijeđen, čovjek koji je radio u Arhivu u Doboju je otišao u penziju… Od Vlade nikakvog odgovora nije bilo. Neću pretpostavljati ništa i praviti se pametan, reći ću ono što mislim i što je sasvim sigurno istina: to radno mjesto se čuva za nekoga. Da li se čuva dok taj neko ne završi srednju školu, privatni fakultet ili nešto treće, ne znam. Možda se taj neko još nije ni rodio…
Ruku na srce, na stranici Arhiva stoji obavještenje (LINK), samo treba da sačekamo da se obustavljeno pokrene.
Slučaj #4:
I, kao kruna moje karijere konkurisanja, Ministarstvo prosvjete. Da, bio sam u Zmajevom gnijezdu. Vratio se živ. Kljakav ali živ. O tome čitajte uskoro u četvrtom nastavku sage “LEC GO!”…
Arhiva kao rezerva: LINK