Kao i mnogo puta prije kad se radilo o osuđivanju nekih ratnih zločinaca iz proteklog rata presudu nije donjela ljudska savjest i zdrav razum nego politika. Međunarodna politika je dala smjernicu koju prati domaća politika. Tamo gdje politika ne da nema pravde negu tu često nema ništa što sluti na ljudskost. Pravde svakako nema za mrtve, silovane i mučene, nema je u punom smislu, jer mrtve niko neće oživjeti, traume i ožiljke teško je ako ne i nemoguće izbrisati, ali neka satisfakcija u vidu pravedne presude krvnicima je najmanje što su zaslužili. Ne samo oni nego i drugi ljudi, čisto da osjete da na ovom sjebanom svjetu i nepravednom životu nekad i pravednost odnese trijumf. Međutim…
Haški tribunal je davno dao smjernicu svojom odlukom, kako domaći sudovi treba da se odnose prema Naseru Oriću i njegovom slučaju. Svaka odluka posle odluke tribunala da nije kriv znala se unaprijed. Komandna odgovornost nisu mogli da utvrde iako je zvanično prema Armiji BiH u Srebrenici imao ustrojenu diviziju, iako je izjavio da se ne osjeća krivim, tribunal mu je kao olakšavajuću okolnost uzeo „izvjesno kajanje“ za šta se kaje ako nije kriv? Neka spaljena sela je razorila srpska artiljerija, zaključio je tribunal, iako nisu obrazložili šta je bilo sa ostalim spaljenim selima i kako je srpska artiljerija otvarala vatru na sopstveni narod?
Tada je sve rečeno, i svako buduće suđenje je bilo predstava sa poznatim epilogom. Zar neki bosanski sud da protivrječi međunarodnom tribunalu? Hag ga je oslobodio komandne odgovornosti a domaći sudovi odgovornosti za pojedinačne slučajeve gdje direktno učestvovao. Vjerovatno bi on dobio barem simboličnu kaznu, da nije direktno povezan sa Srebrenicom, a ta priča ne smije da ima početak prije svog kraja 1995 godine.
Srbe duplo više boli oslobađajuća presuda jer su i oni učestvovali u njegovom oslobađanju, svojim ratnim zločinom 1995 god. Brojke su na Naserovoj strani, manje je ubio i zato je slobodan. Trgovina kostima i patnjama ovog naroda i dalje se nastavlja 23 godine posle rata.
Politika je odredila šta je istina i pravda, ali džabe im. Ljudi znaju u sebi šta je istinito i pravedno. Samo se bojim da se sve radi smišljeno, kako bi se negdje usadila podsvjesna misao, da ima računa koji nisu svedeni. Nekad u budućnosti ako kucne zao čas ta bi misao mogla da proradi u nečijoj glavi na pogrešnom mjestu. Kao i prošli put