"A da malo usporite?", plava uniforma, prometna kontrola.
Cesta Sarajevo – Slavonski Brod…
Onda me pogledao. "Zasto plačete?"
Nisam osjetila da plačem iako su mi usta bila puna soli.
Nisam osjetila bol. Nisam osjetila ništa.
Samo mi je bilo hladno..
Željela sam pobjeći…
"Umro je neko moj ..", prošaputala sam.
"Polako, cesta je neravna i pada noć", spustio je glavu i dao mi znak da idem.
A ja sam bježala iz grada za kojeg su me vezivale uspomene nekog davnog novembra, na miris mandarina, na prvi ruž kojeg sam kupila kao klinka baš tu, u njemu.
Poslije više od dvije decenije došla sam u Sarajevo.
Nisam mogla dočekati jutro da ga vidim. Da me zagrli svojim rukama tamo pored Miljacke…
A onda su me dočekali obrisi nečeg čega više nije bilo.
Topao, prelijep i tako stran.
U Sarajevu raste neka druga mladost. Sretna, nasmijana, dobrodušna, mladost kakvu samo ranjeni gradovi imaju.
I grli je svojim rukama koje nisu više moje.
Tražila sam obrise trgova, sjećanja, tražila sam da me stisne uz sebe, da oživi ono novembarsko lice kojeg više nema.
"Grad, to ste vi..", još mi odjekuju stihovi Siniše Glavaševića negdje putanjama mozga..
Grad, to ste vi… A ja više nisam pripadala tamo.
Sve je bilo isto a tako različito.
Stala sam kraj Bosne, zapalila cigaretu i gledala rijeku.
Samo je ona bila ista. Probijala se kanjonima zelenih krajolika pokraj izrovanih cesta.
Život je rijeka, razbije se i sakupi.
Dio mene razbio se tog dana u Sarajevu.
Hoću li se ikada više sakupiti u istu sebe kakva sam bila?
Kao rijeka dodirivati obale nekog drugog grada…?
Od ovoga sam bježala jer ga nisam prepoznala.
Osjećala sam se kao da me abortirao, povratio iz sebe, ispljunuo.
Nisu to bile iste ruke ni buđenje pored Miljacke…
Vežemo se često za neke lijepe trenutke koji nam ne daju da krenemo dalje.
Da zagrlimo nove gradove.
Nisam željela kupiti ruž mada sam na polasku rekla da mi je to najvecća želja.
Nisam željela ništa što bi me sjetilo na njega.
Jer želim ga odnijeti u sebi s nekim drugim slikama.
Umro je neko moj..
Onaj grad kojeg sam voljela.
Svjetla autoputa su oprala suze s mojih obraza.
Svjetla koja me oslobađaju uspomena koje su me noćima zatvarale u sebe.
Možda prepoznam obrise nekih drugih gradova….
Njega cu smjestiti u dio srca predviđenog za šetnju po mjesečini i snove koje nikad više neću dotaći.
A bit će uz mene kao pečat na duši.
Kao dio tijela.
Kao tetovaža.
Zbogom, stari moj..
Ostale priče autora Leona na: https://www.facebook.com/Leona-895210810589834/?eid=ARAsRpbYsrzRdoiSXZR_YdVPl-Ja2wBqyHPHadPbo-f2qfutr9lOiBA_RkRRKAks3hu-HYMn83HYj0kP