KRVAVA JE BOJA NOVCA NA BALKANU
Imao je na sebi nekakvu sivu jaknu, koja se savršeno uklapala uz boju željezne klupe na peronu, pa je izgledao da se stapa s tim željezom, kao da mu je jedino poslanje biti nevidljiv.
Koji je to tren u čovjeku kada se nešto prelomi u tebi, kad poželiš da te svi puste na miru, kada izgubiš iluzije i život ti se pretvori u čekanje nečeg što nikada neće doći. Stalno nekog vraga čekam, mislio je. Palio je cigaretu za cigaretom, kroz glavu su se munjevito sudarale slike života.
Uspiju li samo oni koji nemaju skrupula, kojima jedan život ništa ne vrijedi? Osjećam se kao hrpa kostiju i mišića koji s godinama postaju pomalo opušteni, a poslodavci ne vole silu gravitacije i opuštenost. Ni fizičku ni duhovnu.
Oni traže radom nabildane robove, oni traže idolopoklonstvo i bez-pametnu odanost i lojalnost, njima je najčešća smetnja biti malo inteligentniji. Samljeli su me k'o meso i izdinstali u svom novopečenom, pokondirenom kapitalizmu po njihovoj mjeri, pojeli su mi dušu za radnu dozvolu s kojom mi mašu pred nosom i za siću od plaće s kojom ne mogu ni stan iznajmiti.
Pa te onda smjeste u spavaonicu, sedam do deset ljudi u jednoj sobi. Jedi, spavaj i radi. I još pjevaj od sreće, jer mnogi nemaju ni to.
Moderno robovlasništvo gdje otpuštaju ljude pred mirovinom, a one koji ostaju na poslu treniraju da od straha postanu hijene i da bi spasili vlastitu kožu dodvoravaju se gazdama, prokazujući kolege koliko su puta otišli u toalet, jesu li nešto rekli protiv lika i djela svevišnjeg gazde.
Kao na nekom ogromnom stratištu duša, ljudi bez vlastitog lica, žive jadne živote.
A novopečeni robovlasnici i njihovi poslušnici s par razreda osnovne i "uredno" kupljenim diplomama, uzmu ti život i igraju se s ljudima kao marionetama koje se utrkuju za kruh i mlijeko djeci.
Rade šta žele, jer država ne zna šta je to mobing, za dobrog advokata da ga dokažeš moraš prodat lijevi bubreg.
Pa bezbrižno drže živote u rukama, pa radnike u trgovinama tjeraju da kupe pelene jer luksuz je ići na wc. Pelene, naravno, moraš kupiti u gazdinoj trgovini, kao i pomalo zeleno meso kojem je istekao rok trajanja i povrće koje je već gotovo skuhano od stajanja.
S mirisom truleži, mirisom Balkana.
Znao je trgovine u kojima se to radi, svi su znali, samo su šutili.
Šutnja je u ovoj zemlji jedina garancija da te ujutro ne bi dočekao otkaz na stolu.
On je došao iz Bosne, kao i njegove kolege.
Vidio je prezir u očima, vidio je balkansku mjeru poduzetništva, gdje si broj i ništa više.
Vidio je kako se degradiraju obrazovani, jer obrazovani imaju neku, doduše tanku, šansu da idu dalje.
A novopečene gazde ne vole ljude s alternativom, ne mogu im uzeti dušu. Oni vole životom ucjenjene samohrane majke, oni vole ljude pred mirovinom, koji puze pred njima, jer treba poslije posla donijeti za jesti djetetu, treba dočekat i mirovinu, a ko će te zaposliti sa šezdeset?
Krvava je boja novca na Balkanu.
….Peron 305, bus za Zurich polazi za pet minuta.
Iza njega ostaje zagrebački kolodvor, zemlja koja diše sličnim jezikom kao i ona njegova, s par izvedenica.
Grad koji spava na rijeci u kojoj je tražio svoju Miljacku. Zemlja slična onoj koju je sanjao u maglovita zagrebačka jutra.
Zemlja u kojoj je mislio pronaći dom.
Promiču obrisi Save, zatvara oči…
Putuje što dalje od ovog mjesta.
Stratišta ljudskog dostojanstva…
Ljiljana Leona Zovko, Iz ciklusa "Zapisi s kolodvora"