U Banjaluci se proteklih mjeseci snimao potkast ”Neka Ostane Među Nama” sa ciljem da se, u razgovorima sa našim umjetnicima, dođe do odgovora zašto mnogi kulturni i kreativni sadržaji i proizvodi nemaju svoju pravu prezentaciju „preko Drine, Save i Une“ i zašto, osim u rijetkim slučajevima, nismo vidljivi van ovih nevidljivih granica. Nebojša Kuruzović će tokom deset epizoda razgovarati sa „rijetkim slučajevima“ i pokušati da odgonetne kako da svi zajedno, sa njihovim iskustvom, budemo spremniji i hrabriji u našoj želji da komuniciramo umjetnošću.
U prvoj epizodi podkasta ”Neka ostane među nama” Nebojša i Jelena Medić razgovaraju o njenom dolasku iz Novog Sada u Banjaluku, upoređuju slike predratne Krajine koju je ona posjećivala kao djevojčica i posleratne u koju je došla da živi i stvara, o njenim fotografskim počecima i rađanju umjetnice iz fotografkinje koja je 2020. godine svojim buđenjem pokrenula buđenje svijesti…
Nebojša: Jelena, boli li to buđenje?
Jelena: U početku jako boli. Naša želja da se uhvatimo za osobu koju smo gradili tolike godine, i ne samo mi, ulagala je tu i naša porodica, prijatelji… svi su ulagali da ti postaneš osoba koju sad želiš da ubiješ, jer ona tebi ne da više ne služi, nego te mrcvari. Taj sukob koji se unutar nas odvija je ono što boli. Ti želiš da se oslobodiš, ali misli su bolne. Onda dođe do tačke kad više ne možeš da izdržiš, pa kažeš, jel postojim, postojim. Sve je dobro. Uzeću to svoje postojanje kad mi je već dato i postojati. I onda osetiš lepotu konekcije sa sobom. A kad jednom imaš to iskustvo, svaki sledeći put je lakše.
Nebojša: To rađanje, neki zovu kriza srednjih godina. Jel to uistinu tako da se to dešava u srednjim godinama, pa neko kupi motor, neko nađe poluljubavnicu, neko obuče kožne hlače, a neko napravi džez bend, pa putuje unaokolo. Jel to tek tako kriza srednjih godina ili je kako Dostojevski kaže citirajući Bibliju: ”Neko zrno mora umrijeti da bi dalo novog ploda?”
Jelena: U zapadnom društvu, kom i mi pripadamo, to se zove kriza srednjih godina i predstavljena je baš tako kako si je ti opisao, motorima, ljubavnicima i kožnim hlačicama u boljem slučaju. U gorem slučaju, rakovi dojki, prostata i tako dalje. Istok malo drugačije gleda na tu temu. Vedska astrologija kaže da čovek do svoje 42. odine živi ono što je magistrirao u prošlim životima, kome je bliska takva vrsta verovanja. Za one kojima nije, ono što si izučio u ovom životu. A nakon te 42. godine, život ima neke svoje zahteve, šta trebaš sada da izučiš. Tako kažu da je 42. godina ta prelomna. Naravno, to krene mnogo ranije, u ranim tridesetima trebaš malo krenuti tome u susret. Ako nisi krenuo, ako se čvrsto držiš onoga što znaš, što ti je poznato, u čemu si baš dobar, onda život donese to radikalno izbacivanje iz šina.
Nebojša: Koliko je duhovnost bitna? Ima li umjetnosti bez zaranjanja u onostrano? Čini mi se da sve manje ima duhovnosti u savremenoj umjetnosti? Vidim veliku autocenzuru umjetnika koji kažu: ”Biće to preteško za publiku!” Podcjenjujemo publiku. A meni se čini da je publika željna duhovnog sadržaja. Kad pogledamo klasike, to je uzvišena, poetska duhovnost i niko ne kaže, nije publika spremna za Dostojevskog. Ja ne vidim, ali u tvojoj umjetnosti vibrira nešto uzvišenije od gologa tijela. Čini li se da mi samosvjesno podcjenjujemo publiku?
Jelena: Ja mislim da je to samo izgovor. Svaki umetnik koji misli o tome kako će publika nešto prihvatiti se već ne bavi umetnošću, nego se bavi recepcijom svoje umetnosti na tržištu. On je neka vrsta biznismena koji pravi kalkulaciju šta će on od toga zaraditi. Prelomni trenutak u kom čovek stvarno počinje da se bavi umetnošću ili bilo kojim drugim radom, je kad prestane da misli o tome kako će to biti prihvaćeno. Nema umetnosti bez bavljenja duhom. Konačna materijalizacija koja se dešava je krajnji oblik, a sve ono što si utkao u rad je duhovno.
Nebojša: Za trenutak bih se vratio s tih velikih nebesa u ovaj prizeman svijet. Da bi ti kao umjetnik koji jasno ima neku duhovnu potrebu materijalizovao to, moraju postojati neki uslovi za tvoju umjetnost. Kakvi su realni uslovi produkcije u Banjaluci, u Krajini? Da li te iko podrži osim Nebojše koji te poslijepodne nazove da pita kako si, što i nije neka podrška.
Jelena: Jeste. To je podrška. Ljudi zanemaruju svoje mogućnosti da nešto podrže. Zbog toga što kažu ”to i nije neka podrška” je i ne pruže. Moje iskustvo tokom rada na izložbi ”Budni” je jedna ogromna podrška svih ljudi oko mene. Ne pričam o institucijama, to nam je svima jasno da je tu stanje vrlo nezavidno. Mi smo jedna paorska zemlja. Živeli smo na zemljoradnji i stočarstvu i svest nam je još uvek na tom nivou. I ne kažem to ni pogrdno ni kao da ima nešto loše u tome. Samo konstatujem činjenice. U tim činjenicama treba sebi obznaniti ko su ljudi koji su trenutno kod nas na vlasti, kakva su njihova interesovanja i šta oni vrednuju i ne zavaravati se da oni mogu da vide više nego što vide. Prvi stepen promene dolazi s prihvatanje da su stvari kakve jesu, a ne kakve bismo mi voleli da one budu. A onda treba potpuno poisključivati sve što znamo o našoj situaciji i poverovati da nije takva. Neosnovano poverovati! I baciti se u svoju viziju. Reći, ja želim da budem odgovorna prema svojoj viziji, jer verujem da će njena realizacija oplemeniti društvo u konačnici, iako u tom trenutku društvo možda neće tako misliti, najčešće ne misli. A kada se baciš, svi koji podržavaju tvoje vrednosti se združe da ti pomognu i nešto se desi. Čini mi se da će u konačnici ta dešavanja promeniti nešto i u tim ljudima, proširiti njihova osećanja vrednosti. Zaista mislim da trebamo da ućutimo s žalbama i prestanemo da igramo igru s njima u kojoj sami sebe povređujemo, prosimo svoje vrednosti, tražimo da nas vrednuje neko ko ne vidi uzvišeno, i što više tražimo, to nas manje vrednuju. Treba okrenuti stvar. U ovom svetu ima dovoljno ljudi koji imaju dovoljno novca da podrže stvari koje vrede. Hajmo ih pronaći.
Jelena Medić je, po struci, glumica i dramaturg, oba dramska smijera završila je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Po završetku studija glume, deset godina se bavila pozorištem i pisanjem za film za šta je osvajala brojne nagrade. Osnivač je pozorišne scene i Internacionalnog pozorišnog festivala u Laktašima. Od 2013. godine, počinje da istražuje mogućnosti komercijalne fotografije i od 2015. do 2019. vodi uspješan fotografski biznis. Međutim, unutrašnji umjetnički nagon tjera je da ostavi profitabilan posao i vrati se umjetnost. Cijelu 2020. godinu posvjećuje istraživanju na polju umjetničkog portreta i akta što rezultira izložbom Budni na 116 bilborda širom BiH koja je imala snažan odjek u javnosti, a vijest o njoj prešla je granice bivše Jugoslavije. U trenutku kada je svjetska zdravstvena situacija počela da stvara novi talas panike, ova izložba kao da je preusmjerila pažnju s problema na mogućnosti nošenja s teškim životnim trenucima. Nakon toga Jelena Medić izlaže u Galeriji plus Muzeja savremene umjetnosti u Banjaluci portrete i aktove 13 banjalučkih umjetnica. U 2021. potpuno se posvjećuje istraživanju akta radeći na projektu SvoJA. Dio tih radova izlaže na festivalu Fotejenija u gradu Herezu (Španija) tokom oktobra 2021. godine.