Brzo hodanje sve se češće povezuje s dobrim zdravljem i dugovječnošću. Istraživanja pokazuju da način na koji hodamo može biti mnogo više od pokazatelja fizičke kondicije – može pružiti i vrijedan uvid u zdravlje mozga i opće stanje organizma.
Nova studija objavljena u časopisu Neurology posebno je izdvojila ljude starije životne dobi koji i dalje hodaju neuobičajeno brzo za svoje godine. Istraživači ih opisuju kao svojevrsne „super hodače“, a rezultati sugerišu da imaju bolje očuvane kognitivne sposobnosti i sporije kognitivno propadanje.
U istraživanju je učestvovalo gotovo 5000 starijih muškaraca i žena. Pokazalo se da su osobe koje su zadržale veću brzinu hoda imale čak 48 posto manji rizik od kognitivnog pada. Kod onih kod kojih su se ipak pojavili problemi, njihovo napredovanje bilo je sporije.
Hod kao „kontrolna tabla“ organizma
Veza između brzine hodanja i zdravlja nije nova. Način na koji se osoba kreće može početi da se mijenja godinama prije nego što postanu očigledni drugi znakovi fizičkog ili kognitivnog propadanja.
Sportska naučnica Joanna Hall, osnivačica metode WalkActive, brzinu hoda opisuje kao svojevrsnu „kontrolnu tablu“ organizma.
Dok hodamo, istovremeno rade brojni sistemi. Mozak obrađuje informacije iz okoline i koordinira pokrete, srce i krvni sudovi obezbjeđuju energiju, mišići stvaraju i kontrolišu snagu, a sistem za ravnotežu omogućava stabilnost. Uz sve to, zglobovi moraju imati dovoljnu pokretljivost.
Što je hod brži, svi ti sistemi moraju raditi efikasnije. Zbog toga brzina hoda može biti dobar pokazatelj koliko različiti dijelovi organizma uspješno funkcionišu zajedno.
Brži hod ne znači automatski duži život
Ipak, važno je ne izvući pogrešan zaključak. To što osoba brzo hoda ne znači da će samo ubrzavanjem koraka automatski smanjiti rizik od demencije ili produžiti život.
Brzina hoda je prije svega pokazatelj općeg fizičkog stanja.
Ljudi koji i u poznijim godinama prirodno hodaju brzo vjerovatno imaju dobro očuvanu snagu, kondiciju, ravnotežu, koordinaciju i funkciju nervnog sistema. Zato je brzina više posljedica dobrog zdravlja nego njegova jedina zaštita.
Stručnjaci zbog toga ne preporučuju da se ljudi jednostavno tjeraju da hodaju što brže. Mnogo je važnije razvijati snagu, kondiciju, ravnotežu i pravilnu tehniku kretanja, a brzina će potom doći prirodnije.
Koliko je zapravo brz hod?
U naučnim istraživanjima brzina hodanja mjeri se precizno, dok se u svakodnevnom životu može koristiti i jednostavniji pokazatelj – sposobnost da ubrzamo kada je to potrebno.
Možemo li bez većih problema ubrzati kada žurimo, popeti se uzbrdo ili brzo preći ulicu? Takve situacije mogu dati prilično dobru predstavu o fizičkoj sposobnosti, iako nisu zamjena za medicinsko mjerenje.
Kao okvirna smjernica često se navodi oko 100 koraka u minuti za hod umjerenog intenziteta kod zdravih odraslih osoba. Ipak, idealan tempo nije isti za svakoga i zavisi od godina, kondicije i zdravstvenog stanja.
Brzina se može trenirati
Starenje samo po sebi ne mora značiti da ćemo postati spori. Dio sposobnosti potrebnih za brzo i stabilno hodanje može se poboljšati treningom.
Međutim, prije povećavanja tempa važno je obratiti pažnju na način na koji hodamo. Ako postoji loša tehnika ili tijelo već kompenzuje određene slabosti, forsiranje brzine može samo dodatno opteretiti mišiće i zglobove.
Zato je bolje prvo uspostaviti stabilan i pravilan obrazac kretanja, a tek onda postepeno povećavati tempo.
Jedan od jednostavnih načina jeste da se tokom uobičajene šetnje ubace kraći intervali bržeg hoda, nakon kojih slijedi povratak na normalan tempo. Cilj nije da cijela šetnja bude utrka, već da se postepeno razvija sposobnost sigurnog i kontrolisanog ubrzanja.
Zašto je hod važan i za mozak?
Hodanje izgleda jednostavno, ali je zapravo složen neurološki proces. Mozak tokom svakog koraka obrađuje informacije o prostoru, položaju tijela, podlozi, ravnoteži i okolini, istovremeno koordinirajući veliki broj mišića.
Zbog toga promjene u hodu mogu biti povezane i s promjenama u funkciji mozga.
To ipak ne znači da je brzo hodanje „lijek“ protiv demencije. Naučni podaci prije pokazuju da je brzina hoda koristan pokazatelj načina na koji zajedno stare mozak i tijelo.
Nije važno samo koliko hodamo, već i kako
Za zdravije starenje nije dovoljno samo povećavati broj koraka. Redovno kretanje, smanjenje vremena provedenog sjedeći i povremeno povećavanje intenziteta zajedno daju bolje rezultate.
Zato brza šetnja može biti odličan oblik fizičke aktivnosti, ali i prirodna brzina kojom se osoba svakodnevno kreće govori mnogo o njenoj funkcionalnosti.
Najbolji pristup je, čini se, kombinacija oba – što više svakodnevnog kretanja i povremeni treninzi u kojima se tempo kontrolisano povećava.
Drugim riječima, cilj nije hodati brzo po svaku cijenu. Cilj je sačuvati sposobnost da možemo ubrzati kada nam je to potrebno – i da tu sposobnost zadržimo što duže.