“Još u aprilu prošle godine pisali smo o neizbježnosti
denacifikacije Ukrajine. Nacistička, banderovska Ukrajina (Stepan
Bandera bio je vođa anarhonacionalističkog pokreta u Ukrajini polovicom
20. stoljeća, op.p.), neprijatelj Rusije i oruđe Zapada za uništenje
Rusije, nama ne treba. Danas je pitanje denacifikacije prešlo u
praktičnu sferu”, piše Timofej Sergejcev za rusku državnu agenciju RIA
Novosti i zapravo iznosi Putinov plan za Ukrajinu u slučaju ruske ratne
pobjede – uništenje ili barem komadanje ukrajinske države i ukidanje
ukrajinske nacije uz masovne progone i egzekucije.
Njegov komentar prenosimo u cijelosti:
Denacifikacija je nužna kada je značajan dio ljudi, najvjerojatnije
većina, podložen i uvučen u nacistički režim, odnosno kada teza “ljudi
su dobri, vlast je loša” ne funkcionira. Prepoznavanje te činjenice
temelj je politike denacifikacije i svih njezinih mjera, a sama
činjenica je njezin predmet.
Ukrajina je upravo u takvoj situaciji. Činjenica da je ukrajinski
glasač glasao za “Porošenkov mir” i “Zelenskijev mir” ne bi smjela
zavaravati – Ukrajinci su bili prilično zadovoljni time da je najkraći
put do mira vodio kroz blitzkrieg, što su posljednja dva ukrajinska
predsjednika transparentno nagovijestila kada su bila izabrana.
Upravo je ova metoda “umirenja” unutarnjih antifašista – totalnim
terorom – korištena u Odesi, Harkivu, Dnjepropetrovsku, Mariupolju i
drugim ruskim gradovima. A prosječnom Ukrajincu s ulice to je sasvim
odgovaralo. Denacifikacija je skup mjera u odnosu na nacificiranu masu
stanovništva, koja tehnički ne može biti podvrgnuta izravnom kažnjavanju
kao ratni zločinci.
“Naciste treba maksimalno uništiti”
Naciste koji su se naoružali treba maksimalno uništiti na bojnom
polju. Ne bi smjelo biti značajnih razlika između Oružanih snaga
Ukrajine i tzv. nacionalnih bojni, kao ni teritorijalne obrane koja je
spojila ove dvije vrste vojnih formacija. Svi su podjednako uključeni u
ekstremnu okrutnost prema civilnom stanovništvu, podjednako su krivi za
genocid nad ruskim narodom, podjednako ne poštuju zakone i običaje
ratovanja.
Ratne zločince i aktivne naciste treba primjereno i eksponencijalno
kažnjavati. Mora se provesti totalna lustracija. Sve organizacije koje
su se vezale za praksu nacizma treba likvidirati i zabraniti. No, osim
državnog vodstva, kriv je i značajan dio narodne mase, koji su pasivni
nacisti, sudionici nacizma. Podržavali su i povlađivali nacističkoj
vlasti. Pravedno kažnjavanje ovog dijela stanovništva moguće je provesti
kao neizbježne teškoće pravednog rata protiv nacističkog sustava,
vođenog što opreznije i razboritije u odnosu na civile.
Dodatna denacifikacija te mase stanovništva sastoji se u preodgoju,
što se postiže ideološkom represijom (suzbijanjem) nacističkih stavova i
strogom cenzurom, ne samo u političkoj sferi nego i nužno u sferi
kulture i obrazovanja. Kulturom i obrazovanjem pripremala se i provodila
duboka masovna nacifikacija stanovništva, osigurana obećanjem dividende
kroz pobjedu nacističkog režima nad Rusijom, nacističkom propagandom,
unutarnjim nasiljem i terorom, kao i osmogodišnjim ratom s narodom
Donbasa koji se pobunio protiv ukrajinskog nacizma.
Denacifikacija
Denacifikaciju može provesti samo pobjednik, što podrazumijeva (1)
njegovu apsolutnu kontrolu nad procesom denacifikacije i (2) moć da
osigura takvu kontrolu. U tom pogledu, denacificirana zemlja ne može
biti suverena. Država koja denacificira – Rusija – ne može poći od
liberalnog pristupa u pogledu denacifikacije. Denacifikatorsku
ideologiju krivac ne može osporiti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Rusko priznanje potrebe denacifikacije Ukrajine znači priznanje
nemogućnosti krimskog scenarija za Ukrajinu u cjelini. Međutim, taj je
scenarij bio nemoguć 2014. i u pobunjenom Donbasu. Samo osam godina
otpora nacističkom nasilju i teroru dovelo je do unutarnje kohezije i
svjesnog nedvosmislenog masovnog odbijanja da se održi bilo kakvo
jedinstvo i povezanost s Ukrajinom, koja je sebe definirala kao
nacističko društvo.
Uvjeti denacifikacije nikako ne mogu biti kraći od jedne generacije,
koja se u uvjetima denacifikacije mora roditi, odrasti i sazreti.
Nacifikacija Ukrajine nastavila se kroz više od 30 godina, počevši barem
od događanja 1989. godine, kada je ukrajinski nacionalizam dobio
legalne i legitimne oblike političkog izražavanja i predvodio pokret za
“nezavisnost” i prema nacizmu.
Posebnost suvremene nacificirane Ukrajine je u amorfnosti i
ambivalentnosti, koje dopuštaju da se nacizam preruši u želju za
“nezavisnošću” i “europskim” (zapadnim, proameričkim) putem “razvoja” (a
u stvarnosti – u degradaciju) te u tvrdnju da u Ukrajini “nema nacizma,
nego samo privatnih ekscesa”. Uostalom, nema glavne nacističke stranke,
nema Führera, nema punopravnih rasnih zakona (samo njihova skraćena
verzija u obliku represije protiv ruskog jezika). Kao rezultat toga,
nema opozicije i otpora režimu.
“Kolektivni Zapad je dizajner, izvor i pokrovitelj ukrajinskog nacizma”
Međutim, sve navedeno ne čini ukrajinski nacizam “blagom verzijom”
njemačkog nacizma iz prve polovice 20. stoljeća. Naprotiv, budući da je
ukrajinski nacizam oslobođen takvih “žanrovskih” (u suštini političke
tehnologije) okvira i ograničenja, on se slobodno razvija kao temeljna
osnova svakog nacizma – kao europski, te u svom najrazvijenijem obliku,
američki rasizam.
Dakle, denacifikacija se ne može provesti kompromisno, na temelju formule poput “NATO – ne, EU – da”.
Kolektivni Zapad je dizajner, izvor i pokrovitelj ukrajinskog
nacizma, dok su zapadni banderovci i njihovo “povijesno pamćenje” samo
jedno od oruđa za nacifikaciju Ukrajine. Ukronacizam ne nosi manju, nego
veću prijetnju svijetu i Rusiji od njemačkog nacizma hitlerovske
verzije.
Naziv “Ukrajina” očito se ne može zadržati kao naziv bilo kojeg
potpuno denacificiranog državnog entiteta na teritoriju oslobođenom od
nacističkog režima. Novostvorene narodne republike na prostoru slobodnom
od nacizma trebale bi izrasti iz prakse gospodarskog samoupravljanja i
socijalne sigurnosti, obnove i modernizacije sustava za potporu životu
stanovništva.
Zapravo, njihove političke težnje ne mogu biti neutralne. Iskupljenje
krivnje pred Rusijom zato što je se tretiralo kao neprijatelja, može se
ostvariti samo oslanjanjem na Rusiju u procesima obnove, preporoda i
razvoja. Za ova područja ne bi smjeli biti dopušteni nikakvi
“Marshallovi planovi”. Ne može biti “neutralnosti” u ideološkom i
praktičnom smislu, kompatibilne s denacifikacijom. Kadrovi i
organizacije koje su instrument denacifikacije u novodenacificiranim
republikama ne mogu se ne oslanjati na izravnu vojnu i organizacijsku
potporu Rusije.
Deukrajinizacija
Denacifikacija će neminovno biti i deukrajinizacija – odbacivanje
velike i umjetne inflacije etničke komponente samoidentifikacije
stanovništva teritorija povijesne Malorusije i Novorusije, koju su
započele sovjetske vlasti. Kao instrument komunističke velesile, umjetni
etnocentrizam nakon njezina pada nije ostao bez pokrovitelja. U tom
službenom svojstvu prešao je pod vlast druge supersile (moći koja stoji
iznad država) – Zapada. Treba ga vratiti u njegove prirodne granice i
oduzeti mu političku funkcionalnost.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Za razliku od, primjerice, Gruzije i baltičkih zemalja, Ukrajina je,
kao što je povijest pokazala, nemoguća kao nacionalna država, a pokušaji
njezine “izgradnje” prirodno vode u nacizam. Ukrajinizam je umjetna
antiruska konstrukcija koja nema svoj civilizacijski sadržaj, podređeni
element tuđina i tuđinske civilizacije. Debanderizacija sama po sebi
neće biti dovoljna za denacizaciju – banderovski element je samo
paravan, krinka za europski projekt nacističke Ukrajine, stoga je uz
denacifikaciju Ukrajine neizbježna i njezina deeuropeizacija.
“Banderovska vrhuška mora biti eliminirana”
Banderovska vrhuška mora biti eliminirana, njezin je preodgoj
nemoguć. Društvena “močvara”, koja je ovu vrhušku aktivno i pasivno
podupirala djelovanjem i nedjelovanjem, mora preživjeti ratne nedaće i
prihvatiti ovo iskustvo kao povijesnu pouku i iskupljenje za svoju
krivnju. Oni koji nisu podržavali nacistički režim, patili zbog njega i
rata koji je režim pokrenuo u Donbasu, moraju biti konsolidirani i
organizirani, moraju postati stup nove vlasti, njezina vertikala i
horizontala.
Povijesno iskustvo pokazuje da tragedije i drame rata koriste
narodima koji su bili zaneseni ulogom neprijatelja Rusije.
Denacifikacija kao cilj specijalne vojne operacije u okviru same ove
operacije podrazumijeva se kao vojna pobjeda nad kijevskim režimom,
oslobađanje teritorija od naoružanih pristaša nacista, eliminacija
neumoljivih nacista, hvatanje ratnih zločinaca te stvaranje sustavnih
uvjeta za naknadnu denacifikaciju u mirnodopskim uvjetima.
Potonje bi, pak, trebalo započeti s organizacijom tijela lokalne
samouprave, policije i obrane, očišćenih od nacističkih elemenata.
Na njihovoj osnovi pokrenut će se procesi osnivanja nove republičke
državnosti, integrirajući ovu državnost u blisku suradnju s ruskim
odjelom za denacifikaciju Ukrajine (novostvorenim ili pretvorenim,
recimo, iz Rossotrudničestva (ruske državne agencije za inozemnu pomoć i
kulturalnu suradnju, op.p.)), uz usvajanje republičkog regulatornog
okvira (zakona) o denacizaciji pod ruskom kontrolom, definiranje granica
i okvira za izravnu primjenu ruskog zakona i ruske jurisdikcije na
oslobođenom teritoriju u području denacifikacije, stvaranje suda za
zločine protiv čovječnosti u bivšoj Ukrajini. U tom smislu, Rusija bi
trebala djelovati kao čuvar Nürnberškog procesa.
“Tamo će ići mrzitelji Rusije”
Sve navedeno znači da je za postizanje ciljeva denacifikacije
neophodna podrška stanovništva, njegov prelazak na stranu Rusije nakon
oslobođenja od terora, nasilja i ideološkog pritiska kijevskog režima,
nakon izlaska iz informacijske izolacije. Naravno, trebat će neko
vrijeme da se ljudi oporave od šoka neprijateljstava, da se uvjere u
dugoročne namjere Rusije i da “neće biti napušteni”.
Nemoguće je unaprijed predvidjeti na kojim će područjima masa
stanovništva činiti kritično potrebnu većinu. “Katolička provincija”
(Zapadna Ukrajina sa svojih pet regija) vjerojatno neće postati dio
proruskih teritorija. Linija razdvajanja će se, međutim, pronaći
empirijski. Ostat će neprijateljski nastrojena prema Rusiji, ali
prisilno neutralna i demilitarizirana Ukrajina s formalno zabranjenim
nacizmom. Tamo će ići mrzitelji Rusije.
Jamstvo očuvanja ove preostale Ukrajine kao neutralne države trebala
bi biti prijetnja trenutačnog nastavka vojne operacije u slučaju
nepoštivanja navedenih zahtjeva. Možda će to zahtijevati stalnu rusku
vojnu prisutnost na njezinom teritoriju. Od crte razdvajanja do ruske
granice nalazit će se teritorij potencijalne integracije u rusku
civilizaciju, koja je po svojoj unutarnjoj prirodi antifašistička.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Što nakon kraja rata?
Operacija denacifikacije Ukrajine, koja je započela vojnom fazom,
slijedit će istu logiku i u miru. U svakoj fazi bit će potrebno postići
nepovratne promjene. U ovom slučaju, nužni početni koraci denacifikacije
mogu se definirati na sljedeći način:
– likvidacija oružanih nacističkih formacija (što znači bilo koje
oružane formacije Ukrajine, uključujući Oružane snage Ukrajine), kao i
vojne, informacijske i obrazovne infrastrukture koje osiguravaju njihovo
djelovanje;
– formiranje tijela narodne samouprave i policije oslobođenih
područja, štiteći stanovništvo od terora podzemnih nacističkih skupina;
– instalacija ruskog informacijskog prostora;
– povlačenje obrazovnog materijala i zabrana obrazovnih programa na svim razinama koji sadrže nacističke ideološke smjernice;
– masovne istražne radnje za utvrđivanje osobne odgovornosti za ratne
zločine, zločine protiv čovječnosti, širenje nacističke ideologije i
potporu nacističkom režimu;
– lustracija, objavljivanje imena sudionika nacističkog režima,
uključivanje u prisilni rad radi obnove uništene infrastrukture kao
kaznu za nacističke aktivnosti (iz reda onih koji neće biti osuđeni na
smrtnu kaznu ili zatvor);
– usvajanje na lokalnoj razini, pod nadzorom Rusije, primarnih
normativnih akata denacifikacije “odozgo”, zabrana svih vrsta i oblika
oživljavanja nacističke ideologije;
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– uspostavljanje spomen-obilježja i spomenika žrtvama ukrajinskog
nacizma, ovjekovječujući uspomenu na heroje borbe protiv njega;
– uključivanje kompleksa antifašističkih i denacifikacijskih normi u ustave novih narodnih republika;
– stvaranje stalnih denacifikacijskih tijela na period od 25 godina.
“Ovo je čisto ruski posao”
Rusija neće imati saveznika u denacifikaciji Ukrajine, budući da je
ovo čisto ruski posao, te zato što će biti iskorijenjena ne samo
banderovska verzija nacističke Ukrajine, već prije svega zapadni
totalitarizam, nametnuti programi civilizacijske degradacije i
dezintegracije, mehanizmi podjarmljivanja supersili Zapada i Sjedinjenih
Američkih Država.
Da bi se plan denacifikacije Ukrajine proveo u praksi, sama Rusija će
se morati konačno rastati od proeuropskih i prozapadnih iluzija,
nametnuti se kao posljednja instanca zaštite i očuvanja tih vrijednosti
povijesne Europe (Starog Svijeta) koje to zaslužuju i koje je Zapad u
konačnici napustio, izgubivši borbu za sebe. Ta se borba nastavila kroz
cijelo 20. stoljeće i iskazala se u svjetskom ratu i ruskoj revoluciji.
Rusija je učinila sve da spasi Zapad u 20. stoljeću. Provela je
glavni zapadni projekt, alternativu kapitalizmu, koji je pobijedio
nacionalne države – socijalistički, crveni projekt. Slomila je njemački
nacizam, monstruozni proizvod krize zapadne civilizacije. Posljednji čin
ruskog altruizma bila je ispružena ruka prijateljstva Rusije, zbog čega
je Rusija 90-ih godina primila monstruozan udarac.
“Rusija će ići svojim putem, ne brinući se za sudbinu Zapada”
Sve što je Rusija učinila za Zapad, učinila je o svom trošku,
podnoseći najveće žrtve. Zapad je u konačnici odbacio sve te žrtve,
obezvrijedio doprinos Rusije rješavanju zapadne krize i odlučio se
osvetiti Rusiji za pomoć koju je nesebično pružila. Nadalje, Rusija će
ići svojim putem, ne brinući se za sudbinu Zapada, oslanjajući se na još
jedan dio svog nasljeđa – vodstvo u globalnom procesu dekolonizacije.
U sklopu tog procesa, Rusija ima veliki potencijal za partnerstvo i
savezništvo sa zemljama koje je Zapad stoljećima tlačio i koje se neće
ponovno navući na njen jaram. Bez ruske žrtve i borbe ove zemlje ne bi
bile oslobođene. Denacifikacija Ukrajine ujedno je i njezina
dekolonizacija, što će stanovništvo Ukrajine morati razumjeti kada se
počne oslobađati opijenosti, iskušenja i ovisnosti o takozvanom
europskom izboru.
Index