17. maj je važan dan, jer je 1990. godine na taj dan, homoseksualnost skinuta sa liste mentalnih bolesti Svjetske zdravstvene organizacije. Ovaj datum obilježava se u 130 zemalja svijeta, tamo gdje je napredak po pitanju prava LGBT osoba već vidljiv, ali i tamo gdje tek treba da dođe do promjena.
Tog dana podsjećamo se na važnost poštivanja ljudskih prava, što uključuje i lezbejke, biseksualne, gej i trans* osobe, koje se i dalje suočavaju sa diskriminacijom i nasiljem.
KAKO JE SVE POČELO…
Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije koordiniše se iz odbora IDAHO utemeljenog u Parizu kojim je predsjedao francuski akademik, Louis-Georges Tin. Dan se slavi u više od 50 zemalja u svijetu i službeno je priznat od strane Europske unije, Meksika, Kostarike i dr.
Međunarodni dan borbe protiv homofobije ima za cilj koordinisati međunarodne događaje kojima bi se postiglo poštivanje lezbijki i homoseksualaca u svijetu. Za razliku od LGBT Pride dana, na kojima se ističe ponos nečijom seksualnosti i odbijanjem da se srami od nje, na Međunarodni dan borbe protiv homofobije ističe se da je homofobija štetna i mora biti razorena u svojoj logici i protiv nje se treba otvoreno boriti.
Godine 2006., IDAHO odbor je pokrenuo peticiju “za univerzalnu dekriminalizaciju homoseksualnosti”. Mnogo ljudi se potpisalo, uključujući i nekoliko dobitnika Nobelove nagrade (Desmond Tutu, Dario Fo, José Saramago, Elfriede Jelinek, Amartya Sen), mnogi ugledni političari (Jacques Delors, bivši predsjednik Evropske komisije), Thomas Hammarberg (dužnosnik Savjeta Evrope), mnogi umjetnici (Meryl Streep, Cindy Lauper, Elton John, David Bowie, itd.) i mnogi intelektualci (Judith Butler, Bernard Henri Lévy, itd.)
Glavna svrha obilježavanja 17. maja jest podizanje svijest o nasilju, diskriminaciji i represiji prema LGBT zajednicama širom svijeta, što zauzvrat pruža priliku za poduzimanje akcije i uključivanje u dijalog s medijima, donositeljima politika, javnim mnijenjem i širim civilnim društvom.
Branko Ćulibrk, iz Organizacionog odbora bh. Povorke ponosa ranije je za BUKU rekao da se javnim događajima jača LGBT zajednica da se zauzme za svoj položaj i za svoje živote.
„Dok god mi budemo ćutali, dok mi svoje probleme budemo držali u četiri zida, javnost neće znati sa čim se sve mi suočavamo. Tradicija našeg društva nisu nasilje i socijalna nepravda, a to je nešto sa čim se suočava 90 odsto stanovništva ove države. Potrebno je osvještavati probleme i kod običnih građana da se i oni mogu identifikovati sa našom borbom“, ističe Ćulibrk.
On dodaje da se LGBTI osobe u BiH suočavaju sa mnogo problema, a najveći problem je nasilje.
„Institucije ne odgovaraju adekvatno na sam govor mržnje i zločine iz mržnje koji se svakodnevno dešavaju. Drugo pitanje je kvalifikacija tih zločina govora mržnje. Najčešće sami napadači ne budu adekvatno procesuirani i samim tim prolaze sa manjim sankcijama. U RS postoji upitnik i zbog njega LGBTI osobe ne mogu dati krv, iako je u FBiH to pitanje na neki način riješeno. Imamo pitanje istopolnih zajednica, nasljeđivanja imovine, usvajanja djece, ukoliko neko od partnera ili partnerica ima dijete, trans pitanje. Zaista je širok spektar problema“, istakao je Branko.