Otac mi je svojevremeno govorio da su mu 80-ih godina prošlog veka
na ulici u Bukureštu prilazili ljudi koji su želeli da od njega otkupe
farmerke i teksas jaknu koju je nosio, jer nisu imali mogućnosti da ovu
robu kupe u sopstvenoj državi.
Nakon 42 godine pod komunizmom i 21
godine pod diktaturom Čaušeskuovih i turbulentnog post-komunističkog
perioda Rumunija je početkom 21. veka primljena u Evropsku uniju. Ova
(budimo realni) politička, a ne vrednosna odluka, sama po sebi nije
značila automatski zaokret i ekonomski prosperitet koji se podrazumeva
za članice ove organizacije. Umesto toga, svaka od nadolazećih vlada
suočavala se sa problemima izgradnje stabilnih institucija, poštovanja
ljudskih prava i demokratskog sistema vrednosti.
Uspešno ili manje
uspešno, sitnim koracima, Rumunija se otvarala prema Evropi i svetu. Sa
mogućnostima koje EU integracije nose došao je novac, a time i
pojedinci koji su u tome videli mogućnost da se i sami okoriste o te
mogućnosti kroz sticanje ličnog bogatstva, zloupotrebom pozicija moći na
kojima se nalaze, a o čemu smo i sami svedočili u post-petooktobarskom
periodu (a čemu svedočimo do današnjeg dana). I tako je bilo sve dok se
nije pojavila jedna Laura.
Laura Koveši (Laura Codruța Kövesi)
je 2006. godine, sa svega 33 godine života, izabrana za republičkog
javnog tužioca Rumunije, kao prva žena i ujedno najmlađi tužilac kome je
to pošlo za rukom. Na ovoj poziciji zadržala se do 2012. godine,
odnosno do kraja mandata (opet, jedini tužilac kome je to pošlo za
rukom), nakon čega je postala glavni tužilac posebne Nacionalne
direkcije za borbu protiv korupcije, gde se zadržala sve do 2018.
godine, kada je smenjena od strane tadašnjeg ministra pravde Toadera
Tudorela, političkom odlukom i prilično nemuštim obrazloženjem o
prekomernoj upotrebi ovlašćenja.
Laura Koveši najviše se
proslavila postupkom koji je 2015. godine pokrenula protiv Viktora
Ponte, tadašnjeg predsednika Vlade Rumunije, koji je iniciran zbog
navodne utaje poreza, pronevere i pranja novca tokom 2007. i 2008. Ponta
je kasnije te godine podneo ostavku, istina uz drugačije zvanično
obrazloženje, ali svakako pod velikim pritiskom javnosti čije poverenje
je zadobila ambiciozna tužiteljka. Interesantno je napomenuti da je
Ponta tokom 2018. dobio srpsko državljanstvo, a prethodno je ovde (gle
čuda) zatražio i azil.
Nije se Laura „okomila“ samo na Pontu.
Pokrenula je postupke protiv više gradonačelnika i predsednika opština
(uključujući i poznatog gradonačelnika Bukurešta Sorina Opeskua, koji je
tu dužnost obavljao u periodu 2008-15), više poslanika u nacionalnom
parlamentu, kao i nekoliko bivših rumunskih ministara i desetine sudija,
tužilaca i delatnika u okviru pravosudnog sistema.
Ono što, pak,
predstavlja suštinsku razliku u odnosu na naše populističke i medijski
ispraćene sudske postupke, pritvaranja, pravosudne reforme i ostale
medijsko-pravne maskarade jeste i procenat osuđujućih presuda donetih po
postupcima koje je vodila Laura Koveši a koji iznosi preko 90%.
Sve
ovo je bilo zapaženo i na široj evropskoj sceni i dovelo do toga da
Laura Koveši u oktobru 2019. bude izabrana i za glavnu tužiteljku EU,
pogađate – prvu ženu u njenoj istoriji. I na novoj poziciji nastavila je
sa beskompromisnom borbom koja ju je tu i dovela. U novembru 2021. u
Hrvatskoj je uhapšena Gabrijele Žalac, bivša ministarka za regionalni
razvoj i EU fondove, članica predsedništva HDZ-a, pod optužbom da je
proneverila preko milion evra prilikom nabavke softvera za svoje
ministarstvo (što je „sića“ u poređenju sa top 10 afera koje su se u
Srbiji dogodile prethodnih godina). Poslednja u nizu „žrtava“ evropske
tužiteljke jeste i bivši bugarski premijer i „batko na“ predsednika
Srbije, Bojko Borisov, koji se sumnjiči za zloupotrebu evropskih fondova
u Bugarskoj iz oblasti poljoprivrede, građevinarstva i javnih nabavki.
Kako
je krenulo, deluje da Laura ne namerava da se zaustavi. I ne treba. Ona
samo radi svoj posao. Da bi nastavila sa sprovođenjem pravde i
obavljanjem tog posla, potrebna joj je samo politička potpora koja se
ogleda u tome da joj – dozvole da radi.
Mi sa druge strane imamo
Zagorku Dolovac, uspavanu i nezainteresovanu za svoj posao i pored
ogromnih ovlašćenja koja joj stoje na raspolaganju i više nego dovoljno
indicija da pokrene i vodi postupke slične onima koji su proslavili
Lauru Koveši. U nekom od sledećih tekstova baviću se ovlašćenjima
republičkog javnog tužioca u Srbiji i prilici koju će osoba koja bude
izabrana na tu funkciju, nakon gore pomenute, imati da preokrene ovo
društvo.
Zašto u svakoj prilici, javno i privatno, govorim da je
Srbiji potrebna jedna Laura Koveši? Zato što nijedna politika, ma koliko
demokratična, proevropska i/ili „ljudskopravaška“ ona bila, ne može da
kompenzuje i nadomesti odsustvo nezavisnog tužilaštva i sudstva.
„Nezavisno tužilaštvo/sudstvo“ samo po sebi jeste pleonazam.
Tužilaštvo/sudstvo je ili nezavisno ili i ne postoji. Ili je u
potpunosti odvojeno od izvršne vlasti ili ne obavlja funkciju zbog koje
je ustanovljeno. Ono tužilaštvo i sudstvo koje, kao kod nas, zagleda i
osluškuje reakcije izvršne vlasti, pa na osnovu toga formuliše svoje
poteze i odluke (čast izuzecima) bolesno je i osuđeno na propast. Ne
samo ono, nego čitava država i narod. Onog dana kada to promenimo
imaćemo šansu. Imaćemo državu.
Autor je advokat, predsednik UO Regulatornog instituta za obnovljivu energiju i životnu sredinu (RERI)