Vjerujem da jedinstvenost čovjeka,
nasuprot ostalom živom svijetu, potiče iz činjenice da je čovjek svjesni
život po sebi. Čovjek je svjestan sebe, svoje budućnosti, koja je smrt,
svoje sićušnosti, svoje nemoći; svjestan je drugih kao drugih; čovjek
je dio prirode, predmet je njenih zakona čak i kada ih nadilazi svojom
mišlju.
Vjerujem da je čovjek proizvod prirodne
evolucije koja je rođena iz suprotnosti zatočeništva u prirodi i
izdvojenosti iz nje, i iz potrebe da sa prirodom pronađe sklad i
jedinstvo.
Vjerujem da je čovjekova priroda
protivrječnost ukorijenjena u uslovima ljudskog bivstvovanja koje
zahtjeva traganje za rješenjima, što sa svoje strane stvara nove
protivrječnosti i potrebu za odgovorima.
Vjerujem da svaki odgovor na te
protivrječnosti može da zaista zadovolji uslov da pomaže čovjeku da
prevaziđe osjećanje izdvojenosti i da postigne osjećanje saglasnosti,
jedinstva i pripadanja. Vjerujem da u svakom odgovoru na te
protivrječnosti čovjek ima mogućnost da bira između stvaralaštva i
rušilačkog nasilja; između stvarnosti i opsena, između nepristrasnosti i
netrpeljivosti, između bratstva-nezavisnosti i
gospodarenja-potčinjavanja.
Vjerujem da se „životu“ može pripisati značenje neprekidnog rađanja i razvoja.
Vjerujem da se „smrti“ može pripisati
značenje onemogućenog razvoja, neprekidnog ponavljanja. Vjerujem da
čovjek regresivnim odgovorom pokušava da nađe jedinstvo, oslobađajući se
neizdržive usamljenosti i nesigurnosti, izopačujući ono što ga čini
humanim i što mu zadaje bol. Regresivni odgovor se javlja u tri vida,
odvojena ili spojena: nekrofiliji, narcizmu i incestuoznoj simbiozi.
Pod nekrofilijom podrazumijevam ljubav
prema nasilju i uništavanju; želju da se ubija; obožavanje sile;
sklonost smrti, samoubistvu, sadizmu; želju da se organsko pretvori u
neorgansko sredstvima „reda“. Nekrofil, lišen sposobnosti da stvara, u
svojoj nemoći uništavanje smatra lakim jer služi samo jednoj
sposobnosti: sili.
Pod narcizmom podrazumijevam odsustvo
autentičnog interesovanja za spoljni svijet, koje zamjenjuje snažna
privrženost sebi, svojoj grupi, klanu, religiji, naciji, rasi itd. – uz
posljedična ozbiljna iskrivljenja racionalnog suđenja. Uopšte, potreba
za narcističkim zadovoljenjem proističe iz neophodnosti da se nadoknadi
materijalno i kulturno siromaštvo.
Pod incestuoznom simbiozom
podrazumijevam sklonost da se ostane vezan uz majku i njene zamjene –
krvi, porodici, plemenu – kako bi se uteklo od nepodnošljive težine
odgovornosti, slobode, svijesti i našli zaštita i ljubav u stanju
sigrune zavisnosti, za koje pojedinac plaća zaustavljanjem svog ljudskog
razvoja.
Vjerujem da čovjek koji bira napredak
može da pronađe novo jedinstvo kroz pun razvoj svih ljudskih mogućnosti,
koje se iskazuju kroz tri orijentacije. Te orijentacije mogu biti
predstavljene izdvojeno ili zajedno: biofilija, ljubav prema
čovječanstvu i prirodi, nezavisnost i sloboda.
Vjerujem da je ljubav glavni ključ koji
otvara vrata ljudskog razvoja. Ljubav i jedinstvo sa nekim ili nečim
izvan sebe, jedinstvo koje dozvoljava čovjeku da sebe dovede u odnos sa
drugima, da se osjeti jedan među drugima, a da ne ograniči lični
integritet i nezavisnost. Ljubav je produktivna orijentacija za koju je
najvažnije da su istovremeno prisutni: staranje, odgovornost, uvažavanje
i poznavanje onoga sa čime se čovjek povezuje.
Vjerujem da je iskustvo ljubavi
najčovječniji i najčovjekotvorniji čin koji je čovjeku dat na uživanje i
da, kao i razum, nema smisla ako je shvaćena na djelimičan način.
Vjerujem u nužnost „slobode od“
unutrašnjih i/ili spoljašnjih prinuda, kao preduslov „slobode za“
stvaranje, građenje, saznavanje itd. kako bi nastala slobodna, aktivna,
odgovorna ličnost.
Vjerujem da je sloboda sposobnost da se
slijedi glas razuma i znanja, nasuprot glasu iracionalnih strasti; da je
to emancipacija koja čovjeka čini slobodnim i stavlja ga u položaj da
koristi vlastite racionalne moći i da objektivno shvati svijet i svoje
mjesto u njemu.
Vjerujem da je „borba za slobodu“ nekada
značila jedino borbu protiv nametnutog autoriteta, koji nadilazi volju
pojedinca. Danas bi „borba za slobodu“ trebala da znači lično i
kolektivno samooslobađanje „autoriteta“ kome smo se dobrovoljno
podvrgli; samooslobađanje od unutrašnjih sila koje čine neophodnim to
podvrgavanje jer nismo u stanju da podnesemo slobodu. Vjerujem da
sloboda nije stalno svojstvo koje „imamo“ ili „nemamo“; možda je njena
jedna stvarnost: čin samooslobađanja kroz proces izbora. Svaki životni
korak koji uvećava čovjekovu zrelost, uvećava u njegovu sposobnost da
izabere oslobađajuću alternativu.
Vjerujem da „sloboda izbora“ nije uvijek
istovjetna za sve ljude u svakom trenutku. Čovjek sa isključivo
nekrofilnom orijentacijom, ili narcističkom, ili
simbiotički-incestuoznom, ima samo regresivan izbor. Slobodan čovjek,
oslobođen iracionalnih veza, ne može da ima regresivan izbor. Vjerujem
da problem slobode izbora postoji samo za čovjeka sa suprotstavljenim
orijentacijama i da je ta sloboda snažno uslovljena nesvjesnim željama i
umirujućim racionalizacijama.
Vjerujem da niko ne može da „izbavi“
svog bližnjeg birajući umjesto njega. Da bi mu pomogao, može da naznači
moguće alternative, iskreno i sa ljubavlju, bez sentimentalnosti i
iluzija. Poznavanje oslobađajućih alternativa i svijest o njihovom
postojanju može u pojedincu da probudi njegovu skrivenu energiju i uputi
ga da izabere poštovanje prema „životu“, ne prema „smrti“.
Vjerujem da se jednakost osjeća onda
kada se pojedinac, u potpunosti otkrivši sebe, prepoznaje kao jednak
drugima i poistovjećuje sa njima. Svako nosi ljudskost u sebi, „ljudska
sudbina“ je jedinstvena i jednaka za sve ljude, bez obzira na neizbježne
razlike u inteligenciji, talentu, visini, boji itd.
Vjerujem da jednakost među ljudima mora biti zapamćena naročito da bi se spriječilo da jedan čovjek postane oruđe drugog.
Vjerujem da je bratstvo ljubav usmjerena
prema bližnjem. Ostaće, međutim, riječ bez smisla, sve dok
„incestuozne“ veze, koje čovjeka onemogućavaju da objektivno sudi svog
„brata“ ne budu iskorjenjene.
Vjerujem da pojedinac, koji nije na putu
da nadiđe svoje društvo i uvidi na koji način ono unapređuje ili ometa
razvoj ljudskog potencijala, ne može da dođe u bliski dodir sa svojom
ljudskošću. Ako mu tabui, ograničenja, iskrivljene vrijednosti izgledaju
„prirodni“, to je jasna naznaka da mu nedostaje stvarno poznavanje
ljudske prirode.
Vjerujem da je društvo, koje istovremeno
podstiče i sputava, uvijek bilo u sukobu sa ljudskošću. Jedino kada se
ciljevi društva poistovjete sa ciljevima ljudskosti, društvo će prestati
da parališe čovjeka i ohrabruje gospodarenje.
Vjerujem da čovjek može i mora da se
nada zdravom društvu koje unapređuje čovjekovu sposobnost da voli svog
bližnjeg, da radi i stvara, da razvija svoj razum i objektivnost
samoosjećanja, zasnovanog na iskustvu vlastite produktivne energije.
Vjerujem da čovjek može i mora da se
nada kolektivnom povraćaju duševnog zdravlja, koje obilježava sposobnost
da se voli i stvara, oslobađanjem čovjeka od incestuoznih veza sa
klanom i tlom, osjećanjem identiteta zasnovanog na iskustvu koje
pojedinac ima o sebi kao subjektu i činiocu svojih moći; sposobnošću da
se osjeti realnost u sebi i izvan sebe i uticajem na razvoj
objektivnosti i razuma.
Vjerujem da će, kako naš svijet postaje
lud i dehumanizovan, sve veći broj pojedinaca osjećati nužnost da se
poveže i radi sa ljudima koji dijele njihove brige.
Vjerujem da bi ti ljudi dobrih namjera
trebali ne samo da prispiju do humanog tumačenja svijeta, već i da bi
morali da ukažu put moguće promjene i rade na njoj. Tumačenje bez želje
za promjenom je beskorisno, promjena bez prethodnog tumačenja je
slijepa.
Vjerujem u moguće ostvarenje svijeta u
kome bi čovjek mogao biti mnogo čak iako ima malo; svijeta u kome
prevladavajuća motivacija egzistencije nije potrošnja, svijeta u kome je
„čovjek“ cilj, prvi i posljednji, svijet u kome bi čovjek mogao da
pronađe svrhu svog života kao i snagu da živi slobodno i bez iluzija.
Erich Fromm