Od okeanskih dubina do planinskih visova, ljudi zagađuju planetu
sićušnim česticama plastike te je mikroplastika ušla i u naša tijela, s
neizvjesnim posljedicama, upozoravaju naučnici.
Slike zagađenja plastikom postale su uobičajene: morska kornjača koja
se ugušila zbog bačene vrećice za šoping, plastične boce za vodu koje
prekrivaju naše plaže, a i svi su već navikli na “Veliki pacifički otok
smeća”, monstruoznu nakupinu plutajućeg otpada površine tri Francuske,
tj. 1,6 miliona četvornih kilometara, prenosi AFP.
“Otok” se nalazi između Kalifornije i Havaja i najveći je od pet
okeanskih akumulacijskih zona na kojima se zbog okeanskih struja
nakuplja otpad. Tim područjem pluta 80.000 tona plastike, ukupno sadrži
1.800 milijardi predmeta raznih veličina, a 99 posto otpada čini
plastika.
Svake se godine proizvedu milioni tona plastike, uglavnom od fosilnih
goriva. Kada završi u okolišu, plastika se razgrađuje u sve manje i
manje dijelove.
“Prije 10 godina nismo mogli ni zamisliti da bi moglo biti toliko
mnogo mikroplastike, nevidljive ljudskom oku, i da će biti posvuda oko
nas. I nismo mogli ni pojmiti da ćemo je pronaći u ljudskom tijelu”,
rekao je Jean- Francois Ghiglione. istraživač u Laboratoriju za
mikrobiološku oceanografiju u Francuskoj.
Sada, upozorava Ghiglione, sve više otkrivamo mikroplastiku u
ljudskim organima, “uključujući u plućima, slezeni, bubrezima pa čak i u
posteljici”.
Ne treba ni čuditi i da udišemo te čestice koje su prisutne i u zraku, posebice mikrovlakna iz sintetske odjeće.
Zabrinutost nije isto što i dokazani rizik
“Znamo da je mikroplastika u zraku, znamo da je svugdje oko nas”,
rekla je Laura Sadofsky, s britanskog fakulteta Hull York Medical
School.
Njezin tim je u plućnom tkivu pronašao polipropilen i PET (Polietilen
teraftalat), utvrdivši da vlakna dolaze od sintetičkih tkanina. U martu
su prvi tragovi PET-a pronađeni i u krvi.
S obzirom na maleni uzorak dobrovoljaca, naučnici smatraju da je
prerano donositi zaključke, ali dijele bojazan da bi plastika, ako je u
krvotoku, mogla doprijeti do svih organa.
Naučnici su 2021. pronašli mikroplastiku i u posteljici, izražavajući
“veliku zabrinutost” zbog mogućih posljedica na razvoj fetusa.
No, zabrinutost nije isto što i dokazani rizik.
“Potencijalno je to veliki problem, ali nemamo naučni dokaz da sa
sigurnošću potvrdimo o kojim se učincima radi, ako ih ima”, rekao je
Bart Koelmans, profesor na sveučilištu Wageningen.
WWF je 2019. objavio šokantno izvješće u kojem stoji da ljudi
godinama konzumiraju i udišu do pet grama plastike sedmično, dovoljno za
izradu bankovne kartice.
Koelmans, koji osporava metodologiju i rezultate studije, izračunao
je da je sedmična količina bliža zrnu soli, ali da se “tokom životnog
vijeka ipak nakupi”.
Pogubni učinci na životinje
Dok se temeljita istraživanja na ljudima tek trebaju provesti,
toksično djelovanje mikroplastike na životinjama pojačava naše strahove.
“Mikroplastika nevidljiva našem oku ima pogubne učinke na sve
životinje koje smo proučavali u moru i na kopnu”, rekao je Ghiglione.
Upozorava da mnoštvo hemikalija pronađenih u tim materijalima,
uključujući umjetne boje, stabilizatore, nezapaljiva sredstva, mogu
štetno djelovati na rast, metabolizam, šećer u krvi, krvni tlak i
reproduktivno zdravlje.
Ranije ove godine UN je počeo rad na donošenju međunarodnog pravno
obvezujućeg sporazuma za borbu protiv plastike kao globalne pošasti.
Godine 2019. je upotrijebljeno 460 miliona tona plastike, dvostruko
više nego 20 godina ranije. Manje od 10 posto je reciklirano.
Godišnja proizvodnja plastike od fosilnih goriva bi do 2060. mogla
dosegnuti 1,2 milijarde tona, s otpadom koji premašuje milijardu tona,
upozorila je prošli mjesec Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj
(OECD).