Foto: Mondo/Stefan Stojanović
Tako počinje legendarna pjesma grupe SMAK koju
svako na naših prostora, a rođen je sedamdesetih godina prošlog vijeka, odmah
može da prepozna. Neodoljiva melodija i par nježnih rifova. Odma’ u glavu.
Najkraći put do srca.
Ljudi nije fer
čovek živi kao ker
misli na sve
brani svoga tela greh ..
e tu već stvar počinje malo da se lomi, što
veli onomad Petar Božović u poznatom filmu. Da li se ker piše velikim ili malim
slovom?
Rekao bih velikim ..
***
Februar je. Godina prestupna, 2024.
Vrijeme toplo i proljeće se lažno kreće ka
nama. Iza ugla vreba mraz, da pokoricom prekrije i pokori naivno cvjetale
pupoljke.
Čovječanstvo opet udarilo u neki neizdrž.
Gomilaju se tragedije, gluposti, ratovi, barijere. Jačaju diktature širom
Evrope i svijeta, inflacija uzima danak. Bezimeni migranti se dave na rijekama u
predvorju Evropske Unije. Miriše na veće probleme nego što ih danas živimo.
Njušimo dim i pepeo, kao dobro obučeni psi. Da ne kažem kerovi.
U tim crnim ili bar sivkastim okvirima, živimo
naše male živote. Plaćamo rate stambenog kredita, ekskurzije i patike za djecu,
borimo se za mrvu vremena i energije za sebe. Pokušavamo sačuvati višegodišnja
prijateljstva, održati porodicu na okupu, a sve zategnuto do pucanja, do razboljevanja.
Unutrašnje implozije i okidanja sistemske bolesti koja tinja u nama.
Na sve to, gledamo političare koji lažu,
nedorasli izazovima današnjeg super kompleksnog svijeta. Lažne ljude koji
manipulišu i potcjenjuju sopstveni narod. Truju ga mentalno kroz bjesomučno
spinovanje i varanje, ali i fizički jer se ne bore za čist vazduh, vodu, ljude,
.. ovo malo duše što nam je preostalo.
Gdje će duša tim ljudima, često se zapitam.
I onda, iz daleke zemlje koja je u dobrom
dijelu našeg naroda prokužena, okrivljena za sve loše što nam se desilo u
skorijoj istoriji, stigne porcija pristojnosti. Bolje rečeno paket. Nije ga
dostavio čuveni Amazon, a i oni su američki proizvod.
Stari Latini su govorili – Res non verba,
odnosno – djela, ne riječi. U tom duhu, pojavljuje se čovjek koji pređe 10,000
kilometara samo da bi odao počast drugom čovjeku.
Kakav gest. Kakav potez. Van svih šablona. Ostajem
zatečen i danima u sebi vrtim tu sliku.
Bez medijske pompe. Samo zato što je to
ispravno i što ima taj luksuz da može sve zaustaviti u svom životu i odati
počast čovjeku, kolegi, ljudskom biću. Najčešće nasmijanom ljudskom biću.
Ukazuje nam se Stiv Ker, kao igrač višestruki
NBA šampion, kao trener takođe. Čovjek koji preskače jednu NBA utakmicu kao
glavni trener da bi stigao poštovanom i vrijednom saradniku na poslednji
ispraćaj. Ovaj Amerikanac je rođen u Bejrutu, Liban, glavni je protagonista
sopstvene krivudave životne priče koja ga je očigledno iskalila kako treba. Možda
je sjenka Bliskog Istoka na kom se rodio i proveo mladost u njemu ostavila
drugačiji zapis. Ko zna?
Fenomenalna sportska karijera i zanimljiv
životni put porodili su čovjeka koji je u Srbiji i regionu svojim jednim gestom
pridobio doživotne simpatije i poštovanje. To ne može da se kupi.
Regovala je javnost, reagovao je Novak Đoković,
Miško Ražnatović i svi se slažu da je Dejan Milojević bio veliki čovjek i
sportista, ali i da je imao sreću da radi okružen velikim ljudima koji su
cijenili njegovu ličnost i doprinos. To vrijedi malo više od materijalnih.
ovozemaljskih dobara. To vrijedi.
Pa vi sad vidite kad vam je teško da se nešto
uradi ..
Ljestvica je prilično visoko postavljena, zar
ne?
***
Sve to budi nadu da ima još ljudskosti u ovom paklenom
svijetu i da nismo nepovratno izgubljeni, čini mi se.
Ima smisla biti čovjek, biti solidaran,
pokazati poštovanje i elementarnu pristojnost.
Elementarna pristojnost – pojava gotovo
prognana iz diskursa naših vladajućih medijsko – političkih struktura.
Pristojnost, pristojnost – samo te riječi
odjekuju u glavi prije nego krenem na počinak.
Pristojnost ..
Ljudi nije fer ..
Čovek živi kao Kerr ..