Moj leš će biti moja korablja, a moja
smrt dugo plutanje po talasima večnosti. Ništa u ništavilu. I šta sam
mogao da suprostavim ništavilu do to, tu svoju korablju u koju sam želeo
da sakupim sve što mi bejaše blisko, ljude, ptice, zveri i bilje, sve
ono što nosim u svom oku i u svom srcu, u trospratnoj ladi svoga tela i
svoje duše. Želeo sam sve to da imam kraj sebe, u smrti, kao faraoni u
veličanstvenom miru svojih grobnica, želeo sam da bude sve onako kao što
bejaše i pre toga: da mi u večnosti pevaju ptice.
Želeo sam da Haronovu barku zamenim
jednom drugom, manje beznadnom i manje pustom, da nezamislivu prazninu
večnosti oplemenim gorkim zemaljskim travama, onim što niču iz srca
čovekova, da gluvu prazninu večnosti oplemenim kukanjem kukavice i
pevanjem ševe. Ja sam samo razvio tu pesničku gorku metaforu, razvio sam
je strasno i dosledno, do kraja, do konsekvenci koje prerastaju iz sna u
javu (i obratno), iz lucidnosti u mahnitost (i obratno), koje prelaze
iz života u smrt, kao da nema meda, i obratno, iz smrti u večnost, kao
da to nije jedno te isto. Tako je moja sebičnost samo sebičnost ljudskog
bića, sebičnost života, protivteža sebičnosti smrti, i moja se svest,
uprkos prividu, protivi ništavilu sa sebičnošcu kojoj nema ravne,
protivi se skandalu smrti kroz ovu strasnu metaforu koja želi da sakupi
na gomilu ono malo ljudi i ljubavi koji činjahu taj život.
Želeo sam, dakle, i još uvek želim, da
odem iz života sa specimenima ljudi, flore i faune, da sve to smestim u
svoje srce kao u korablju, da ih zatvorim pod svoje kapke kada se oni
poslednji put spuste. Želeo sam da prokrijumčarim u ništavilo tu čistu
apstrakciju koja će biti u stanju da se u tajnosti prenese kroz vrata
jedne druge apstrakcije, ništavne u svojoj neizmernosti: kroz vrata
ništavila.
Trebalo je, dakle, pokušati zgusnuti tu
apstrakciju, zgusnuti je snagom volje, vere, inteligencije, ludila i
ljubavi (samoljublja), zgusnuti je u tolikoj meri i pod takvim pritiskom
da zadobije specifičnu težinu koja će je podići uvis, kao balon, i
izneti je van domašaja mraka i zaborava. Ako ne što drugo, ostaće moj
materijalni herbarijum ili moje beleške, ili moja pisma, a što je to
drugo do ta zgusnuta ideja koja se materijalizovala: materijalizovan
život, mala, tužna, ništavna ljudska pobeda nad golemim, večnim,
božanskim ništavilom. Ili će ostati makar – ako u velikom potopu potone i
sve to – ostaće moje ludilo i moj san, kao borealna svetlost i kao
dalek eho.
Možda će neko videti tu svetlost, možda
će čuti taj daleki eho, senku negdašnjeg zvuka, shvatiće značenje te
svetlosti, tog svetlucanja.
Možda će to biti moj sin, koji će jednog
dana izdati na svet moje beleške i moje herbarijume s panonskim biljem
(i to nedovršeno i nesavršeno, kao i sve ljudsko). A sve što nadživi
smrt jeste jedna mala ništavna pobeda nad večnošću ništavila – dokaz
ljudske veličine i Jahvine milosti.
Non omnis moriar.
Danilo Kiš