Stoga, hrvatski nacionalizam treba srpski i bošnjački i obratno. Ovo
je razlog zašto se lideri jednih nacionalizama tako često i srčano stavljaju u
funkciju spašavanja drugih nacionalizama i njihovih lidera. Ovo ide tako
daleko, da na momente postaje apsurdno i podsjeća na scene iz kultnog Alan
Forda, pogotovo, kada učešće u tim nadrealnim odnošenjima uzmu i lideri naših
nacionalno osvještenih susjeda sa svojim unutarbosanskim interesima i
velikodržavnim projektima!
Jedini izlaz iz
nacionalističkog ludila postdejtonske, decenijski dokazano disfunkcionalne nakarade
skrojene po mjeri plemenskih poglavica i pratećih vračeva, u svjetlu
demokratskih civilizacijskih tekovina zapadne kulture je građanski model u
funkciji pojedinca, njegovih prava, sloboda, potreba i svih personalnih i
kolektivnih aspekata razvoja, bez obzira na njegove identitetske specifičnosti!
Međutim, takva građanska
opcija nije moguća sve dok su nacionalizmi, preko svojih nacional partija, u
značajnoj mjeri zastupljeni na političkoj sceni, odnosno sve dotle dokle imaju
potencijal formiranja postizborne vlasti. Svjedočimo decenijskom opstanku i
može se sada već s pravom konstatovati, jačanju nacionalizama na Balkanu,
uprkos, odnosno upravo kroz opštu socioekonomsku, društvenu i civilizacijsku
propast, sa kojom evidentno stoji u visokoj pozitivoj povezanosti. Kapacitet
nacionalističkih korpusa u političkom životu održao se kroz unutarnje i vanjske
prijetnje, obično imaginarne i konstruisane, sa potencijalom incijalnog paljenja,
prema potrebi, i stvarnog mehanizma sukoba, kroz dejstvo instaliranih i
unaprijed programiranih terenskih postavki i njima pokretanih marioneta!
Te prijetnje, na kojima buja
nacionalistička retorika i logika održive su sve dotle, dok se ne pojavi
politička alternativa, koja je jasno, nedvosmisleno i bezrezervno percipirana
od strane svih, kao istinski građanska i u službi pojedinca! Ovo je razlog zašto
se svaku takvu pojavu beskompromisno napada ne samo od strane nacionalističkih
krugova u BiH već i u okruženju! Tome mjesecima svjedočimo u odnosu, npr.
službene Hrvatske i njenih medija spram SDP-a BiH i oko njega okupljenih opozicionih
snaga!
Na meti udruženih
nacionalizama je svaki simbol PROMJENE, bez obzira na kojoj je strani, ne
prihvatljiva je bilo koja opcija, koju primarno krasi spremnost na suradnju sa
drugima, minimalna mogućnost skretanja zajednice sa putanje propasti, po kojoj
juri već decenijama! Tim sitnosopstveničkim, nacional-lažnjacima je najveća
prijetnja bilo koja NADA, tračak mogućnosti da se povede dijalog namjesto
monologa, ili nesebičan pristup u interakciji sa drugima i spremnost da se uloži
neophodnu energiju u zajednički cilj. Njima
se pale alarmi na svaku poruku o PRAVDI, realno- životnom odnosu prema
najranjivijim slojevima društva, njihovim potrebama i pravima ili ne do Bog
konstataciji da postoje drugi sa drugačijom slikom svijeta!
Opšte- prihvaćena je ideja,
kako izbore ne dobijaju glasači već brojači! Bojim se da je to daleko od
istine! Draže bi mi bilo da je to tačno, jer bi ove tri decenije ludila, kontinuiranog
odabira propadanja namjesto napretka, imale puno više smisla i bile puno manje
strašne! Da je to istina, bila bi to bolna ali dostojanstvena pozicija,
pozicija sužnja, što sa dna upire pogledom ka zvijezdama, okovan u lance i
tjeran kandžijom, ali gord i ponosan, sa idejom slobode u srcu, u iščekivanju
trenutka, kada će se uspraviti! No, daleko je to od istine. Istina je bolna i
bremenita, u isto vrijeme jednostavna i krajnje kompleksna, a da se svesti na
konstataciju, da mi sami sebe držimo u lancima bijede već decenijama,
prizivajući promjenu jezikom, a rukom potvrđujući politički status quo od
izbora do izbora.
Odabiremo svoju decenijsku
agoniju i potvrđujemo je iz ciklusa u ciklus, zbog straha od «drugog», jer se
ko biva, samo nacionalizam može usprotiviti drugom nacionalizmu!
Biramo da propadnemo, u
suludoj radosti tuđem propadanju, svjesni da smo izabrali svoj kraj, smijemo se
mogućnosti, da ćemo prije toga vidjeti kraj svojih «neprijatelja», ubjeđeni da
su nas ubijali, silovali, mučili Srbi, Bošnjaci, Hrvati, a ne zločinački
monstrumi i ratne zvijeri, koje bi to isto i svome narodu činili, da su imali
priliku, a neki i jesu činili, prisjetimo li se Cace i njegovih zločina nad
sarajevskim ponajboljim sinovima.
Biramo kako smo decenijama
birali, da ne bi sami sebi morali priznati, da smo bili glupi, da smo ispali
naivni, da nismo imali pojma tad kad smo vjerovali kako sve znamo najbolje.
Biramo isto da se ne bi suočili sa istinom vlastite propasti sadržane u
činjenici da smo bacili trideset godina života, čisto iz inata.
Držimo se nacionalizama, jer
smo prava sjećanja o ratu zamjenili lažnim, koja su nam «instalirana kao
ummetci u glave», pa smo zaboravili da su državu odbranili ulični mangupi u
tenama, sportisti velikih srca, samozatajni, gotovo nevidljivi divovi iz sjene,
što su se nakon bitke vratili u svoje male živote u kojima smo prestali da ih
primjećujemo. Nije ovu državu odbranio nacionalizam, već ljudskost i
solidarnost. Nacionalizam ju je razvalio, izjeo je iznutra, rastočio joj bilo i
rasuo njeno sjeme diljem svijeta kroz odlazeću mladost. Izbrisana su nam
sjećanja na našu braću drugih nacija, sa kojima smo skupa patili, gladovali,
gorili i sagorili na braniku domovine! Tužno je to, kako lako smo prestali biti
ljudi, koji mogu sve, pa čak i goloruki protiv tenkova, jer su im srca čista,
neokaljana, duše nezadojene mržnjom i sa mjestom za sve. Oni ljudi, koji smo
bili prije rata i u toku rata, sa ovim ljudima, koji smo postali, nikada kafe,
kave ili kahve popili ne bi!
Držimo se nacionalizama, jer
nam je neko sa mimbera ili crkvenog oltara rekao, kako su nacionalizmi sačuvali
vjeru i da su oni još uvijek jedini čuvari vjere. Zamagljen nam je vid kroz
sumanute ideje lične, nacionalne i vjerske bitnosti i veličine, pa zaboravljamo
da su kroz decenije komunizma tu vjeru očuvali naši stari, djedovi što su slomljenih
tijela od teškoga rada, na sedždu padali pred očima unuka, ili skrušeno molili
krunicu u kutu trošne sobe, pokraj kreveta. Nacionalizmi su tu vjeru uništili,
pojeftinili je, oduzeli joj autentičnost, iskrenost, učinili je poželjnim
pomodarstvom, instant programom na koji se prebaciš jednim klikom, namjesto da
u tebi od sjemena klija i zri, pružajući decenijama grane ka nebu, sa
korijenjem duboko u tvojoj nutrini!
Pola ljudskoga vijeka smo
bacili, potrošili na izbor, koji ne daje, na kartu, što ne dobija, uporno
birajući isto, kao kockar čija izvrnuta logika naginje ideji, kako kad tad mora
dati. Ubilo nas «vađenje», pa smo na veresiju budućnost zamjenili prošlošću!
Teško je priznati sebi da si
pogrešno živio, da si pogrešno ulagao, da si protratio nasljedstvo na tuđe
snove! Teško je i bolno i zahtjeva puno snage suočavanje sa takvim teretom, sa
priznanjem vlastite ludosti i ovisnosti o tom hazardu ponavljanja greške za
greškom u vjeri da će se konačno greške posložiti u pravi, uspješni niz, ali je
još bolnije ako taj kockarski dug prenesemo i na živote naše djece, usljed
nespremnosti da se suočimo sa sobom i priznamo sebi, ko smo i kakvi smo!
Bacili smo svoju mladost!
Neki su sve te naše mladosti višestruko proživjeli zahvaljujući našoj ludosti i
potrebi da tu ludost slavimo i veličamo kao viziju. Nije li vrijeme druže, da
se prestaneš valjati u blatu i vlastitom izmetu, kao veselo krme? Vrijeme li je
da konačno krenemo dalje!?
Uspravi se i otresi ta govna
i smrad nacionalizma sa sebe, pa kreni konačno ka zvijezdama, barem korak ili
dva, ne bi li oni, što iza tebe kroče, pratili taj novi trag, što vodi u neko
bolje sutra!