U BiH ne postoji ozbiljna socijalna politika.
Mi čak ne znamo ni broj siromašnih, jer političarima
to nije u interesu, pa su još 2016. godine entitetski zavodi za statistiku
prestali objavljivati procjene stanja siromaštva u zemlji.
Nemamo ni socijalnu kartu, probijeni su svi rokovi za
njenu izradu.
Socijalna politika nam se uglavnom svela na ad hoc intervencije tj. krpljenje rupa tako gdje je
pukotina najveća.
Bio je to povod za razgovor sa profesorom dr Ljubom
Lepirom, profesorom socijalne politike na Fakultetu političkih nauka u
Banjaluci, koji nam odmah na početku razgovora kaže da ulazimo u veoma turbulentan period u kojem će socijalni rizici dominirati, a ljudi sve teže živjeti. O tome, kaže, govore svi pokazatelji na makro i mikro planu.
U razgovoru smo pokušali istražiti uzroke, ali i moguća rješenja za sve veće socijalne, društvene i političke probleme koji utiču na
živote građana Bosne i Hercegovine.
Probijeni su svi rokovi za izradu socijalne karte, pa me interesuje kako to komentarišete jer situacija je puno lošija nego kada smo radili intervju prije dvije godine?
Bilo je logično očekivati da će izrada tzv. socijalne karte kasniti. Mene nije iznenadilo to kašnjenje. Više me je iznenadilo sa kakvom lakoćom je najavljena njena izrada, i ako se sjećate, dat je super kratak rok od šest mjeseci da se ona izradi. U tom trenutku sam očekivao da će Vlada, tačnije Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, iskoristiti sve ono što je u periodu 2012-2015. godine urađeno po ovom pitanju, a urađeno je gotovo sve. Međutim, koliko smo vidjeli, Vlada se odlučila da ponovno radi posao koji je već jednom doveden gotovo do kraja. Treba napomenuti da izrada socijalne karte nije samo izrada softvera koji će povezati baze podataka korisnika socijalnih naknada iz različitih sistema, već taj posao obuhvata daleko širi angažman koji treba da sadrži izradu novog modela ciljanja gotovinskih naknada, uvođenje socijalnog minimuma, izradu kataloga potreba socijalno ugroženih kategorija stanovništva, i odluku Vlade šta želi postići sa svime tim. Ukoliko Vlada želi ostvariti bolju kontrolu nad isplatama socijalnih naknada sa ciljem racionalnijeg trošenja budžetskih sredstava, tada od uvođenja socijalne karte krajnji korisnici neće imati ama baš nikakvu korist. Prisjetimo se iskustva Srbije, gdje je uvođenje socijalne karte za mnoge, pa čak i one koji se stvarno nalaze u stanju socijalne potrebe, značilo gubitak ili smanjenje stečenih socijanih prava. Ukoliko Vlada sa uvođenjm socijalne karte želi poboljšati kvalitet života socijalno osjetljivih kategorija stanovništva, to će zahtijevati sistemsko prestruktuiranje dosadašnjeg koncepta socijalne zaštite. Čitajući netom usvojenu Strategiju socijalne zaštite Republike Srpske za period 2023-27, o takvim namjerama nema ni riječi.
Naravno, situacija danas, nakon dvije godine od najave izrade socijalne karte, daleko je složenija. Međunarodni procesi, kao što smo vidjeli, imaju i te kako veliki uticaj, ne samo na unutarpolitičke odnse i ekonomsko stanje u BiH, nego se ono direktno odražava i na socijalani položaj sve većeg broja stanovništva. Izrađivati socijalnu kartu danas nije isto kao i prije dvije godine. Socijalni rizici su danas daleko veći a stanje socijalne sigurnosti je daleko neizvjesnije.
Kako onda preživljavaju građani u zemlji političke nestabilnosti, nerazvijene ekonomije, u kojoj ne postoje socijalni programi…?
Odgovor na ovo pitanje zasigurno nećemo naći u tome da li ćemo imati ili nećemo socijalnu kartu. Trebamo biti svjesni da ulazimo u veoma turbulentan period, u kojem će socijalni rizici dominirati, a ljudi će teže živjeti. O tome govore svi pokazatelji na makro i mikro planu, odnosno stanju materijalne deprivacije čitavog društva i znatno lošijem stanju u kojem žive naše porodice. Ako to ne vidimo, to nije stvar da nam ”ide dobro”, već je to pokazatelj da mehanizmi adaptacije čini svoje. Iako se lakše priviknuti na bolje, kad se mora, veoma brzo se prilagođavamo i na lošije. I upravo to je formula za preživljavanje, stezanje kaiša i odricanje od onoga bez čega se može. Tu je i ona tradicionalna snalažljivost naših ljudi, da “od jednog dinara, prave dva”. Međutim, za razliku od nekih drugih vremena, država je sada “poklopila sve”, tako da je prostora za menervisanje sve manje.
Ne bih se složio da nema nastojanja da se nađu odgovori na sve veće socijalne probleme. Prisjetimo se donošenja Zakona o socijalnoj zaštiti 2012. godine, vladinih mjera tokom velikih poplava 2014. i pandemije 2020-2023. god., koje su nesumnjivo išle u korist građana – po prvi put Republika Srpska izdvaja sredstva za korisnike socijalne zaštite, uvedena je lična invalidnina, data su prava nezaposlenim majkama, uvedeni su novi povoljniji kriteriji ostvarivanja prava iz socijalne i dječije zaštite, posebno su podržane porodice sa četvero i više djece itd… Dakle, nastojale su se sanirati posljedice sve veće ekonomske krize, ali to su bile neuvezane intervencije, koje nisu mogle dati sistemsko poboljšanje socijalnog položaja sve većeg broja onih koji su ulazili u stanje socijalne potrebe. Da takav pristup rješavanju izazova socijalne politike ne može donijeti suštinske promjene nabolje najbolje pokazuje sudbina populacione politike o kojoj se danas gotovo ništa ne govori, a ne tako davno bila je u fokusu, kako zvanične politike, tako i šire javnosti. To što se više ne priča o sve većem odlasku mladih i pretvaranje našeg društva u društvo staraca, to ne znači da tog problema više nema, naprotiv, njihov intenzitet se povećava, i sada je stanje daleko lošije nego prije pet godina kada je to bilo u vrhu interesa.
Da li bar postoje primjeri nekih lokalnih zajednica sa urađenim socijalnim kartama i gdje socijalna pomoć stiže na prave adrese?
Slika stanja u lokalnim zajednicama ne može biti daleko drugačija od slike u čitavoj Republici. Istina, postoje lokalne zajednice koje nastoje na sveobuhvatniji način sagledati stanje u kojem se nalazi njihovo stanovništvo, ali to nema veze sa pristupom izrade socijalne karte u ovom smislu. To su sociološke analize, odnosno istraživanja kretanja i procesa stanja socijalne sigurnosti i socijalnih potreba na nivou opštine/grada. U nekim analizama sam i ja učestvovao. Međutim, sistemska unapređenja se ne mogu raditi na nivou lokalne zajednice jer oblast socijalne politike od koje zavisi stanje u svakoj lokalnoj zajednici reguliše se na nivou Republike. Republika Srpska ima centralizovan sistem socijalne politike, što znači da se sve odlučuje u Vladi. Ključni mehanizmi socijalne sigurnosti – Fond PIO, Fond zdravstvenog osiguranja, Fond dječije zaštite, socijalna davanja po osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti i drugi nalaze se u rukama republičkih institucija, tako da nema poboljšanja socijalne sigurnosti građana bez odluka nadležnih ministarstava.
Postoje li neke procjene koliko je u BiH ili RS danas siromašnih?
Zvaničnog podatka o broju siromašnih nema. Razlog je jednostavan, ne postoji praćenje siromaštva, kako na nivou entiteta, tako i na nivou države. Još 2016. godine entitetski zavodi za statistiku prestali su objavljivati procjene stanja siromaštva u zemlji. Od 2009. godine stalno se navodi procjena koju je dala Svjetska banka od 20% stanovništva Bosne i Hercegovine koje se nalazi ispod granice siromaštva, te još 30% onih koji se svakodnevno nalaze u rizku da uđu u stanje siromaštva. U međuvremenu, prošlo je dosta vremena u kome su se desili: ekonomska depresija 2009. god., poplave 2014. god., pandemija 2020. god., rat u Ukrajini, a sada i oružani sukob na Bliskom Istoku. O stalnim političkim previranjima unutar države, koja svakodnevno umanjuju mogućnost ekonomskog napretka, da i ne govorim. Svi ovi događaji su neminovno imali uticaj i na ekonomsko stanje stanovnika u Bosni i Hercegovini, tako da možemo samo nagađati o stvarnom broju onih koji se sada nalaze u stanju siromaštva.
Gdje, zapravo, vidite uzrok naših sve većih socijalnih, zatim društvenih i, na kraju, političkih problema?
Pored evidentnih objektivnih okolnosti u kojima se naše društvo nalazi, svakako krivca treba tražiti u unutrašnjim strukturnim slabostima ekonomske politike. Međutim, ono što zabrinjava jeste činjenica da ni Republika Srpska, ni Federacija BiH nemju jasno definisanu socijalnu politiku, odnosno, ne sjećam se kada su vlade usvojile poseban dokument pod ovim nazivom. Bez toga, nemoguće je definisati ciljeve socijalnog razvoja. Naime, niti jedno društvo se ne može razvijati cjelovito ukoliko istovremeno ne posvećuje dovoljno pažnje, kako ekonomskom, tako i socijalnom razvoju. Bilo bi dobro da se se zna opredjeljenje političkih elita kakvo društvo u socijalnom smislu žele razvijati. Kako sada stvari stoje, ključna odrednica naših socijalnih politika nalazi se u ad hoc procjeni i jednokratnim postupanjima, dok strateških opredjeljenja u tom smislu nema. Kako god posmatrali današnje probleme socijalnog razvoja, nemoguće ih je rješavati bez učešća ključnog subjekta, a to je stanovništvo sa svojim potrebama i očekivanjima.
Kako izaći iz ove krize, odakle treba krenuti u rješavanje ovih problema, jer odlazak mladih se čini nezaustavljiv, sve se manje djece rađa, privredi već ozbiljno nedostaje radnika, što će u godinama koje dolaze ozbiljno ugroziti socijalne sisteme, poput zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite?
Sve što ste naveli jesu ozbiljni problemi koji karakterišu aktuelno stanje u Bosni i Hercegovini, i oni neće nestati preko noći, šta više, oni će se intenzivirati. Kao što sam rekao, uzroci su daleko dublji, pa ne treba očekivati ni brzo rješavanje ovih i novih problema koji će u budućnosti zadavati velike probleme socijalnom razvoju, kao što je nedostatak radne snage ili problem organizovanja dugotrajne njege starih i iznemoglih lica i dr.
Za rješavanje tih problema, kao i problema sve veće socijalne isključenosti sve većeg dijela stanovništva neophodno je postaviti jasne pravce razvoja u svim oblastima socijalne politike. Raspodjela društvenog bogatstva trebala bi biti pravičnija, što bi značilo da se sistemskim mehanizmima, npr. oporezivanje nagomilanog bogatstva kod pojedinaca, prelije na stranu onih koji su ugroženi, bilo u smislu većih novčanih naknada ili putem razvoja novih usluga socijalne zaštite i socijalne podrške.