Među mnogim zaslugama kraljice Elizabete Druge koje se pominju ovih
dana, zanemaruje se važan aspekt njene 70-ogodišnje vladavine: uloga
monarha u 15 kraljevskih domena, uključujući Australiju, Novi Zeland i
Kanadu. Bila je i lider Komonvelta, grupe od 56 zemalja, većinom
republika.
Ova zajednica nezavisnih država, koje su gotovo sve
bivše britanske kolonije, bila je ključna za očuvanje britanskog uticaja
u svetu u postimperijalnom dobu. Da li je taj uticaj zasnovan na
istorijskoj uspomeni, da li ima realnu snagu u svetskim poslovima i da
li i koliko dugo može opstati nakon kraljičine smrti – važna su pitanja,
naročito posle brexita.
U doba poznato pod nazivom Pax Britannica
u 19. veku, Britanija je bila samostalna globalna sila. Bila je toliko
velika da se govorilo da u njoj sunce nikada ne zalazi. Britanska
mornarica je vladala morima, britanske finansije su dominirale svetskim
tržištima, a Britanija je održavala evropsku ravnotežu snaga. Ova era
„savršene izolacije“ (mada nikada nije bila savršena, ni izolovana kao
što tvrde neki udžbenici istorije) završena je Prvim svetskim ratom,
koji je ozbiljno narušio status Britanije kao svetske sile i ojačao
druge kandidate za tu ulogu.
Nakon što je Drugi svetski rat
potvrdio rezultate Prvog, britanska spoljna politika se usredsredila na
tzv. doktrinu tri kruga. Uticaj Britanije u svetu oslanjao se na posebne
odnose sa Sjedinjenim Državama, poziciju lidera Komonvelta (naslednika
imperije) i svoj položaj u Evropi. Svojim statusom u ova tri kruga, koji
se međusobno preklapaju i podržavaju, Britanija je maksimizovala svoju
tvrdu i meku moć i poništavala posledice vojnog i ekonomskog opadanja.
Različite
britanske vlade pridavale su različitu važnost ovim ulogama Britanije.
Najtrajniji značaj imao je odnos sa SAD, koji datira iz Drugog svetskog
rata, kada su joj SAD obezbedile vojni i ekonomski opstanak. Ovaj dug
nikada nije zaboravljen. Britanija će biti verni partner SAD u svim
njihovim globalnim poduhvatima; zauzvrat, mogla je da se osloni na
američki višak dobre volje koji ne uživa nijedna druga zemlja. Bez
obzira na sav praktičan smisao ovog odnosa, ta trajna veza ne bi bila
moguća bez zajedničkog jezika i zajedničke imperijalne istorije.
Imperijalna
istorija bila je važna i za drugi krug britanske moći. Imperija iz
1914. postala je Britanski komonvelt 1931. i konačno samo Komonvelt sa
kraljicom na svom čelu. Uticaj Komonvelta je zasnovan na njegovom
globalnom dometu. Tamo gde se nekad pružala imperija, ukazala se jedina
svetska organizacija (pored Ujedinjenih nacija) koja je obuhvatala sve
kontinente.
Komonvelt je sačuvao britanski uticaj u svetu na dva
načina. Prvo, funkcionisao je kao ekonomski blok kroz imperijalni sistem
preferencija iz 1932. i kao zona sterlinga koja je formalizovana 1939; i
blok i zona su preživeli do 1970-ih. Drugo, što je trajnija tekovina,
izričito multirasni karakter Komonvelta, koji je kraljica tako usrdno
podržavala, smanjivao je globalne tenzije proizašle iz etničkog
nacionalizma, kao i etnički šovinizam kod kuće. Multikulturalna
Britanija je logičan izraz stare multikulturalne imperije.
Evropska
karika bila je najslabija i prva je pukla. To je zato što je istorijska
uloga Britanije u Evropi bila negativna: da spreči procese u Evropi
koji bi mogli da ugroze njenu vojnu bezbednost i ekonomiju. Ona se
suprotstavljala svim pokušajima stvaranja jedinstvene kontinentalne
sile. Evropa je udaljena samo 30 kilometara, pa je britanska politika
uvek bila na oprezu.
Ovaj stalni osećaj britanske odvojenosti od kontinenta opisao je Džon Mejnard Kejns. „Engleska je još uvek izvan Evrope“, pisao
je Kejns 1919. „Do nje ne dopiru podrhtavanja evropskog tla: Evropa je
nešto drugo i Engleska nije njen deo“. Hju Gejtskel, kasniji lider
laburista, prizvaće taj osećaj odvojenosti kada je zaigrao na kartu
Komonvelta 1962, pozivajući svoju stranku da se ne odriče
hiljadugodišnje istorije zarad pridruživanja Evropskoj ekonomskoj
zajednici.
Britanska politika prema Evropi uvek je imala za cilj
da spreči pojavu Treće sile nezavisne od Natoa predvođenog SAD-om. Šarl
de Gol je to imao na umu kada je stavio veto na prvu prijavu Britanije
za pridruživanje EEZ 1963. kako bi sprečio ubacivanje američkog
trojanskog konja u Evropu.
Mada je premijer Toni Bler želeo da
Britanija bude u srcu Evrope, Britanija je unutar EU nastavila svoju
staru politiku od 1974. do 2021. Jedini zaista evropski nastrojen
premijer u tom periodu bio je Edvard Hit. Ostale britanske vlade su
nastojale da maksimizuju korist za Britaniju od trgovine i turizma,
minimizujući opasnost od političke kontaminacije. Danas ne iznenađuje to
što se Britanija pridružuje SAD-u u demonstraciji moći Natoa u istočnoj
Evropi, mimo Evropske unije.
Britanija je, dakle, ostala sa samo
dva kruga uticaja. Nakon brexita, kraljičino nasleđe je jasno. Svojom
pozicijom i ličnim kvalitetima sačuvala je Komonvelt kao moguće sredstvo
za ono što je ostalo od britanske čvrste moći, poput vojnih saveza u
južnom Pacifiku. Šta god neko mislio o tvrdoj moći Britanije, njena meka
moć – koja odražava njene trgovinske odnose, njen kulturalni prestiž u
Aziji i Africi, kao i njen multikulturalni ideal – u doba rastućih
etničkih, verskih i geopolitičkih sukoba predstavlja globalno javno
dobro.
Sumnjam da dva preostala kruga mogu da nadoknade izostanak
Britanije iz trećeg, evropskog. Sada je ključno pitanje koliko je i
trajnost Komonvelta zavisila od puke dugovečnosti kraljice i šta će od
toga njen naslednik umeti da sačuva.
Project Syndicate, 12.09.2022.
Prevela Milica Jovanović