Dan ima 12 sati mraka i 12 sati svjetla!
Astronomski dan predstavlja, shodno odnosu nagiba planete
i njene putanje oko Sunca, relativno uravnotežen odnos svjetla i mraka! Ovaj
odnos je na nekim dijelovima planete narušen zbog specifičnog položaja, npr. na
Antarktici, a negdje zbog loše vlasti, kao što je to slučaj kod nas u Bosni.
Kod nas već tri decenije vlada SDA-ovska noć!
Ta duga, preduga noć nezaježljivo proždire dane, godine,
decenije i u njima stihove o djetinjstvu, mladalačke skice ludosti, roditeljske
planove o budućnosti i staračka mirenja sa životom. Isisava ta noć, poput Hordi
zla iz stripova o Zagoru iz Darkwooda, sve nade jednog društva, sve bilješke
njegove kulture, svu energiju promjene, što život treba gurati naprijed ka
zvijezdama, dalje od ponora prolaznosti i nestanka!
Kad tmina zavlada, zlo se nesmetano širi, prodire u sve
pore postojanja, mijenja stvarnost, miješa je sa iluzijom, pa laž naziva
istinom a istinu briše iz sjećanja, zatire joj trag. Na svom oltaru te sjene
žrtvuju nevine, proždiru dobra srca, čupaju svilene niti razuma, razvlače pamet
svijeta, sijući nedoumicu, strah, patnju, drhtaje zebnje, nemire i nesigurnost.
To se zlo hrani ljudskim očajem, odustajanjem, bijedom postojanja i moralnim
posrnućem. Njihove snage se regrutuju iz redova beskrupuloznih, nadobudnih,
učmalih, kvarnih, snishodljivih, podaničkih, licemjernih, ukratko iz svih
slojeva ljudskog hamelja i moralnog dna.
Njihova je snaga u jedinstvu, u složnom puhanju u isti
rog, u svijesti, da niko od njih bez tog paklenog čopora ni trena ne bi mogao
biti iznad drugih, već bi za tili čas završio u kalu iz kojeg je ispuzao. Oni
stvaraju mrak, jer su na svjetlu vidljivi tragovi njihove prljavštine duše, što
se poput izopačenosti Doriana Greja oslikava u odrazu daleko od očiju drugih.
Bez tog mraka, lako bi ih bilo prozrijeti, razaznati ponor u njihovim očima,
pustoš u njihovim prsima. Bez mraka bi bilo očito kako su sićušni, nemoćni,
bijedni i uplašeni pred veličinom kosmosa.
Mrak njihovih sasušenih duša zakovanih za dunjaluk,
učinili su mrakom svih nas!
U tom mraku, kako to inače biva u pričama o velikim
poduhvatima, o borbi između dobra i zla, okupilo se 12 sinova ove naše napaćene
majčice Bosne, odlučnih da joj vrate sunce, da rastjeraju tminu i sve te
nemani, zvijeri, kreature zla, što kroz decenije svijeta sjena gamižu, vrebaju,
kidišu, žderu umorno tijelo i dušu svoje domovine, krvoločno zatirući i
rastjerujući njenu mladost i život!
Uhvatilo se njih jedanaest za ruke, da dvanaestog u
visine dignu na svoja pleća!
Okupilo se tih 12 gazija, ko iz stećka isklesanih junaka,
oprostili jedni drugima sve svađe i sukobe, zagrlili se i klekli pred stijegom
grude iz koje su iznikli, iz čije su utrobe proklijali, pa se zakleli da će do
zadnjeg trena svog postojanja i mišlju i riječju i djelom paliti vatre, nositi
baklje, u žudnji za «Novim danom» sagoriti, nutrinom svoga bića sijati sve dok
ne vrate svjetlost, dok ne prizovu sunce nad obzor našeg mikrosvijeta!
Da obasja sunce i ljude i zemlju i državu, našu zemlju i
našu državu, naše ljude i našu djecu, sve nas!
Da nam svima napokon svane dan!