Idemo na istok! Kad živite u Banjaluci, mnogo šta vam je istok. BUKIN karavan se zaputio, u trećoj etapi, put Tuzle, Srebrenice, Bratunca, Doboja. Oni sa boljim poznavanjem geografije namah će uočiti kako ovo nije neki logični raspored, ali ima on svoju unutrašnju logiku.
Ovaj put krećemo poslije podne. Odradili smo obaveze na portalu i dogovor je pao. U pola pet iz redakcije, pravac Tuzla. Put, mnogo puta pređen i dobro poznat. Vrijeme prelijepo. Ni hladno, ni toplo. Prozračnost vazduha idealna, konstatuje Sale. Dragan konstatuje kako je to znak da ćemo se zaustavljati i fotografisati sve i svašta. Elvir ništa ne konstatuje, preuzeo je ulogu vozača i uozbiljio se. Maja već po pravilu provjerava opremu.
Poslije podne nam odgovara lagana laundž muzika. Odmaramo oči na zelenim pejsažima. Ali zelenilo smjenjuju čudesni i čudni autosaloni. Budimo realni, riječ je o placevima krajputašima na potezu Doboj-Jelah, gdje na hiljade vozila samuje i živi svoj polovnjački san. Prosto je nevjerovatno da ti nakupci uspiju prodati sav zapadnoevropski automobilski škart.
Tuzla, sol, džemovanje, hip hop
Stižemo nadomak Tuzle. Pufff. Prva policijska patrola. U cijelom dosadašnjem putu po prvi puta smo zaustavljeni. Rutinska kontrola. Imamo sve, što bi rekao narod. Ljubazno otpozdravljeni, nastavljamo put grada soli.
E, ali ne ulazi se u Tuzlu tek tako. Visoki dimnjaci termoelektrane prosto mame Saleta na fotkanje. Bjesomučno aparat bilježi komade stvarnosti real-socijalističke arhitekture.
Odsjedamo u malom hotelu u centru. Domaćini u Tuzli bili su naši prijatelji – Mladi antifa SUBNOR-a TK i OP Revolt, sa kojima smo se družili u sjajnom ambijentu Urban beatz lounge bara, u Gradskom parku Tuzla.
E, ali polako.
Samo što smo došli, obasuše nas poklonima. „Ditinim“ proizvodima za koje ponosno kažu da su „pukli“ sa rafa marketa u jednom danu. Puno pozitivne energije, puno mladih ljudi. Užurbano nas ispraćaju do provizorne bine. Maja već namješta fotoaparate, objektive, kamere, snimače…Elvir priča sa jednim od domaćina. Sale i Dragan se smiještaju. Razgovor je spontan, nepretenciozan i opušten.
Vidi se da je Tuzla bitno industrijski grad. Vidi se i čuje po temamama koje okupiraju ljude. Od nezaposlenosti, preko Dite kao pionira i vijesnika (nadajmo se) promjena na bolje, do eha prošlogodišnjih februarskih protesta koji su se zapatili u Tuzli.
Dragan primjećuje kako je publika u Tuzli neobično fokusirana. Fokusirana publika će kasnije postati trejdmark naših putešestvija.
Nacionalizma nema, ne postoji u ovom gradu i zato je posve razumljivo što o takvoj podjeli nismo ni prozborili. Drago nam je. Ljudi pričaju, otvaraju se. Ne otvaraju se samo ljudi. Otvaraju se i dva pekinezera koja bjesomučno laju li laju. Valjda u svakom gradu BUKU dočekaju bukom. U Trebinju su to bili bajkeri, u Stocu crkvena zvona, u Bihaću turbo-folk iz kafane preko puta…
Sale moderira, koliko može. Negdje su i pekinezeri posustali. Smijemo se. Naše i emocije publike nas nose preko planirane granice od dva sata. Daleko preko.
No, to je tek početak. Tuzla se tek otvara. Na „neobaveznom druženju“, kako ga zvanično nazivamo, obavezno saznajemo priče o fenomenalnim ljudima i upoznajemo isto tako fenomenalne ljude. Maja odlazi na spavanje, aparate i čuda tehnike nosi sa sobom u sobu.
Naš prijatelj Alen Haman preporučuje ostatku Buke lokalni kultni klub „Sloboda“, gdje se okuplja tuzlanska hip-hop mladež. Znamo da je ta scena u Tuzli ubjedljivo najjača i ne odbijamo poziv. U klubu je stvoren i baštinjen naš BiH hip hop…Od Frenkija, pa nadalje. Kakva je to ekipa, ljudi moji! Brdo „bijelih repera“ u sjajnom prostoru opušteno nas prima u svoj svijet.
Razgovaramo o našoj „turneji“, pričamo o njihovim poslovima, gažama i turnejama. Draganu se neobično svidio vižljasti mladić, koji neodoljivo podsjeća na Snup Doga. Odmah ga prozivamo Snupić. Snupić je poseban, izuzetan. Svakim svojim potezom, pokretom, oponaša poznatog repera. Ali, to je toliko simpatično i nepretenciozno da se svi zajedno smijemo. Smijali smo se do pola dva. I smijali bismo se čitave noći da nas krevet i nastavak puta nisu primorali da okončamo „džemovanje“ sa tuzlanskom rajom. Veče završavamo sa kratkim koktelom – „Meksikanac“.Teško je opisati ukus. Kečap.
Jutro, pomalo mamurno, ohrabruje nas suncem. Čeka nas momački posao. Srebrenica, Bratunac, pa na povratku Doboj.
Jedan dron i jedna ruža
Jutro je prelijepo. Ali ćutimo. Svi znamo da je ljudska dužnost i BUKINA obaveza da stanemo u Potočarima i poklonimo se sjenama mrtvih, nastradalih u genocidu. Svraćamo u memorijalni centar. Par ljudi i nekoliko policajaca puštaju nišane okamenjenih spavača 8372…Te tri tačkice ubijaju u mozak. Nije konačno. Gledamo nišane. Jedan uspravljen kamen – jedan grob – jedan čovjek. Srce se ledi i mozak na neki čudan način udara blokadu. Ne dozvoljava da se procesuira toliko tragedije u jedinici vremena. Tijelo bi posve sigurno kolabiralo i pokleklo.
Srećemo drugara Buke Harisa Pašovića, kaže nam kako organizacija komemoracije ide kako treba, trenutno dosnimava materijal u okolini. Pozdravljamo se…
Gledamo okolo. Mladić telefonira i nosi buket ruža. Isprva izgleda kao da traži grob drage osobe. Dragan zaključuje kako je riječ, zapravo, o dečku koji želi zaraditi koju marku. Posjetilaca je još malo, a svi oni koji dođu žele ili položiti ružu ili fotografisati ružu na spomeniku ili nišanu. A, mladić im upravo to nudi.
Ljudi iz neke TV produkcije su donijeli drona, koji iz ptičje perspektive nadlijeće i snima Potočare. U jednom trenutku, dječak od dvije-tri godine, veseo, trčakara za dronom. Gledamo dijete i vidimo budućnost. Vidimo je bukvalno, živu i nasmijanu, na mjestu najveće bosanske tragedije. Čudni su to trenuci. Okamenjeni i vječni, prolazni i zamrznuti u vremenu. Odjedared se tako nešto sklopi i vidi.
Nekako rasterećeni, katarzično ispucani, nastavljamo put Srebrenice.
Slast i gorčina srebrenička
Ulazimo u grad. Srebrenica, najpominjaniji toponim u BiH je prazan. Srebrenica, najbitnija riječ u BiH, dreždi zapuštena. Toliko deklarativne podrške, a toliko tuge i samoće odjednom.
Dočekuju nas dobri ljudi. Domaćin Buke u Srebrenici je Udruženje “Silver media” – Portal eSrebrenica.ba. U njihovim prostorijama imamo našu promociju. Srebrenica je po svemu drugačija, ali ljudske priče su iste.
U početku smo naprosto morali ubijediti domaćine da nismo došli u njihov grad sa namjerom kojom je dolazilo hiljade novinarskih ekipa prije nas. Ne, mi znamo sve o zlu koje ih je zadesilo. Treba nam život i dobro! Polako saznajemo sve „čari“ domaćeg života.
Ljudi, u Srebrenici je tek prije par dana otvorena prva slastičarna nakon više od dvadeset godina. Srebrenica nema mesnicu! Ako ste kojim slučajem željni komada mesa, onda morate platiti još dva puta toliko za gorivo do Bratunca. Butici? Nemojte biti smiješni. Ne postoji to u najpominjanijem gradu, čiji su deklarativni stanovnici sva svita BiH džet-seta. Naravno da njih nema. Ovo je, nažalost, poslije 4 sata mrtav grad. Administrativci odlaze svojim kućama u Srbiju, u Bratunac, u Tuzlu i tako fingiraju realnost.
Ali, realnost se smije svima njima. Smijeh i pozitivni sarkazam Srebreničana pobjeđuje sve. Od jednog simpatičnog dečka saznajemo da ima rok bend. Govori nam kako je to nebitno, ali za ove koji se bave nacionalnim ključevima – u njemu sviraju dva Bošnjaka i dva Srbina. Priča nam kako lešinari od novinara nadlijeću i dalje Srebrenicu u potrazi za dvadesetogodišnjom krvlju.
Kaže kako to valja iskoristiti. Eto, nedavno je iskoristio profesionalnu opremu jednog francuskog fotografa i dobio fenomenalne fotografije sebe i benda, koje nikako ne bi mogao sam da uradi. Jer, to je život. Pričamo o običnim, a najvažnijim, tzv. komunalnim pitanjima. Postoje i ljudi koji su se doselili u Srebrenicu. Da, da, ima i to.
I što je najvažnije, a sa pozitivnim utiskom napuštamo grad, Srebrenica je grad DOBRIH ljudi, a ne tamo neki toponim za potkusurivanje. Sve priče koje ste čuli o Srebrenici ovih dana, uglavnom nemaju veze ni sa Srebrenicom, ni sa Srebreničanima, poručuju nam građani.
Odlazimo vedrog duha. Ni polunapušteni grad nije slomio sve one predivne utiske koje smo razmijenili u razgovoru sa ljudima.
Bratunac, grad raspetih rudara
Po povratku iz Srebrenice, svraćamo u Bratunac. A, Bratunac, poslije Srebrenice, izgleda kao kakvo mondensko ljetovalište. Bašte kafića prepune. Ljudi na sve strane. Muzika se čuje. Saobraćaj gust…
Dočekuju nas mladi ljudi iz Udruženja Odisej. Organizujemo promociju i druženje sa čitaocima u Kafeu Galija. Opet ekonomski problemi. Pored ekonomskih, postoji i problem podjela. Ovaj put, riječ je o podjeli na stanovništvo koje je iz Sarajeva, iz Hadžića doseljeno u Bratunac i na domicijelno stanovništvo. Nevjerovatno, ali i dvadeset godina poslije, takve stvari još postoje. Politika? Ma, ovdje svi znaju da se glas kupovao za 30 maraka na izborima.
Ljudi nam pričaju o partokratiji, koja je neizdrživa. Mladić, rudar, koji je ujedno i član udruženje Odisej, priča o polcijskoj torturi koju je doživljavao ranijih godina. Bio je surovo pretučen od policije. Visio je zavezan lisicama u nekoj garaži. Svako spuštanje sa vrhova prstiju na pete, dočekivali bi policijski pendreci. Razlog? Pa, član je NVO organizacije, a i oženio se Bošnjakinjom. Zabezeknuti smo. Čovjek koji kopa rudu u utrobi zemlje, doživljava takve torture, tu nama pred nosom.
Ali opet i opet ista stvar. Ljudi su optimisti i oni nas ubjeđuju da budemo optimisti. Ljudi su nevjerovatni. Vraćaju nam volju i smisao. Hvala im.
Zbombani, ali ohrabreni, nastavljamo naš put. Čedomir Glavaš iz udruženja „Odisej“ nudi nam se da nam bude vodič uz Drinu, sve do Zvornika, koji nam je usput. Pričamo neobavezne stvari. Šalimo se.
Čedomir nas vodi do „Rajske plaže“, prelijepog mjesta gdje Drina pravi meandar i formira poluostrvo. Sunčan dan je izmamio i najhrabrije kupače. Uz Drinu mnogo mladih ljudi pjeva uz gitare. Šljunak, nestvarno bijel. Gotovo morski ambijent. Sale zaustavlja kombi i fotografiše.
Prelijepo mjesto, samo to možemo konstatovati. Ali žurimo, letimo. Uz pjesmu „Krug“ EKV-a, koju pjevaju lokalni mladci, napuštamo „Rajsku plažu“ i idemo put Zvornika. Ima nade.
Zvornik nam je doduše samo tranzitni grad (sad za sad), ali bogme nije za naše stomake. Na preporuku našeg „vođe puta“, Čedomira, stajemo i klopamo u restoranu Avala u centru grada. Usluga i klopa vrhunski. Ako se trefite u Zvorniku, ne mašite Avalu. Stomak i nepca će vam biti zahvalna.
Kiše dobojske koje plave emocije
Već malo izmoreni, idemo u Doboj, našu posljednju stanicu tročinke. Razmišljamo i mučimo. Hrana se vari i malo dobrog starog džeza pomaže. Negdje na horizontu vidimo da se nebo spojilo sa zemljom. Tek kasnije smo saznali da se preko puta u Bajnoj Bašti odigralo sljubljivanje oblaka sa tlom, što je proizvelo nevrijeme i grad. Nas mimoišlo. Ponovo Tuzla, ponovo isti drum, samo u suprotnom smjeru. Ulazimo u Doboj i ne znamo šta da očekujemo. Bukvalno.
Naši domaćini u Doboju su Udruženje građana “Topeer” a mjesto BUKINE promocije, bašta kafea Rupa u Doboju. Elvir, koji je preuzeo na sebe organizaciju u Doboju, ponosan je. Bašta puna, unutrašnjost puna. Noć već pada i trebamo početi sa našom kaficom i interakcijom sa ljudima.
Kiša!
Prvi put na „turneji“ kiša nas je omela u delanju. Brzo improvizujemo i prebacujemo se iz bašte u unutrašnjost kafea. I nema neke razlike. Čak je interakcija i bolja. Puno, prepuno ljudi. Ne znam šta smo očekivali, ali se nismo nadali ovolikom odazivu. Pričamo im o BUCI, Sale besjedi kako svi zajedno ne smijemo odustati, Elvir govori o svim našim „malim“ pobjedama, Dragan se fokusira na značaj odabira tema, priča da ne postoje male i velike, a pogotovo ne tabu teme. Maja, poput pčelice, uvježbana do maksimuma, fotografiše nas i dobre ljude na promociji.
A, ljudi, pa ljudi se ne žale. Ne žale se na apokaliptične poplave, na povodanj koji im je maltene uništio grad i živote prošle godine. A, to smo, iskreno, očekivali. Kažu da im generalno fali više kulturnih događaja, više svirki, više ljudskih sloboda, a manje getoizacije. Naprosto smo oduševljeni elanom koji izbija iz njih. Nekako prećutno shvatamo da nećemo akcentirati poplave. Nećemo, kad nisu stradalnici, zašto bi mi.
Posudili smo ozvučenje od lokalnog rok benda koji je nastupao neposredno nakon BUKE. Dakle, fiksiranih 21 čas. I opet nismo, kao ni u prethodnih desetak i više gradova, ostali u tim okvirima. Ljudi hoće, žele i moraju da pričaju.
Izvinjavamo se mladim rokerima na probijenom terminu, zahvaljujemo se publici i brzo unosimo naša legendarna slova u kombi. Noć je pala i pljušti naveliko.
U kombiju ćutimo, procesuiramo utiske. Četiri grada, četiri različite sredine, četvorostruki problemi, a opet isti ljudi, ista žiža i fokus životni. I svi su oni u dva dana projurili kroz naše živote, kroz naša srca, kroz naše emocije.
Lagano, bez muzike, ulazimo u Banjaluku. Potpuno iscrpljeni, pozdravljamo se i idemo na vikend-punjenje baterija.
Jer, čeka nas ponedjeljak i četvrti, finalni dio turneje predviđene za ovaj period. Čeka nas Žepče, Zenica i Sarajevo.
Napor i sreća, euforija i umor, brdo podataka i lagana otupjelost…sve će to kiša saprati do ponedjeljka, a onda, valja nam putovati.
Jer tako treba.
Dnevnik putovanja 2: Prođoh s BUKOM kroz Hercegovinu (FOTO)
Dnevnik putovanja: Prođoh s BUKOM kroz gradove (FOTO)