Sparno i memljivo poslije podne. Kombi spreman. Aleksandar, Elvir, Maja i Dragan spremni. Oprema prespremna. Nalazimo pozadini najbolje mjesto i krećemo. Kafa sa BUKOM ujedno je i put ljudi iz redakcije BUKA portala po svojoj/našoj/vašoj jedinoj zemlji.
Negdje na izlazu iz Banjaluke Elvir Padalović u vožnji intervjuiše Aleksandra Trifunovića. Aco (to dnevnik dopušta), priča o početku, namjeri i namjeni nas za Vas. Ne valja im svjetlo. Zapravo, sve nam je potaman, samo nas je uhvatila putna groznica. Tako treba, tako valja. Prva destinacije-Prijedor. Grad za koji smo na toliko načina vezani, grad o kome je BUKA napisala toliko tekstova, iznova i iznova za nas je nešto posebno. Čitav jedan galimatijas emocija. Prijedor i Prijedorčani. Sreća, oduševljenje, tuga, smirenost i euforija. A, još mu ni prišli nismo.
Znamo šta nas čeka, a opet ne znamo. Adrenalin nas je počeo raditi u kombiju. Maja Isović, štreberski vodi evidenciju šta smo sve ponijeli (apartai, kamere, stativi, naša, sad već legendarna BUKINA slova..trista čudesa…). Dragan Bursać bulji kroz prozor i povremeno sa zadnje klupe poput Mapetovih djedica komentariše rad dvojice filmadžija. Robert Altman i Džim Džarmuš, alijas Elva i Aco, pokušavaju da se dosjete najboljem i najefektnijem snimku ulaska BUKINOG kombija u Prijedor. U, mozganju fotografišemo Kozarac. Mjesto stradanja i mjesto obnove života.
Sve vrijeme nam je uključena mobilna kamera koja snima kompletan put. Gedžetli čudo, koje je sat vremena vožnje komprimovalo u dvdesetak sekundi. Na ulasku u grad, Elvir iskače iz kombija, snima nas kako ulazimo. Kupimo ga i u maniru iskusnih putopisnih ekipa idemo u centar.
Promocija je zakazana za 18 časova ili ti narodski u 6 u kafe baru „Tamaris“. Dolazimo 15-ak minuta ranije. Jara i sparina nas lupaju od asfalta preko nogu do glave. Ljudi se polako, kako to u Bosni biva sakupljaju. Dočekuje nas Dinko Kulenović, muzičar i prije svega ČOVJEK. Dragan ga odmah proziva „menadžerom“, što će biti praksa i za ostale gradove. No, otom potom. Zvrljimo i na ćošku bašte ugledasmo fenomenalan alkoholno-saobraćajni zbak „Ne pijan preko tarabe“. Smijeh i neizbježno škljocanje fotoaparatom. Kako to ne dokumentovati?!
Popiti pivo, čašu vode, kafu, sok…? Hmmm…Odlučujemo se za pivo. Greška u koracima! Ne zbog piva nego zbog vrućine. Znoj i sparina nisu prijatni ni ugodni saveznici. Mala baštica sa fontanicom, ne može nas spasiti vrućine. Sale i Elva daju izjave medijima.
Dolazi vrijeme. Kako u ovakvim situacijam, baš tako, dođe vrijeme po vas. Na improvizovanoj bini postavljamo naša slova. Sad između Elvira, Ace, Dragana i tridesetak ljudi stoji samo stiroporna BUKA narandžaste boje.
Plan je sljedeći: Aco, urednik priča o projektu BUKA, o tome zašto smo došli, kako radimo, šta radimo, i na koji način proslavljamo sa ljudima naš 15-ti rođendan. Elvir govori o uspješnoj realizaciji na fonu građanski aktivizam i mediji (a BUKA se itekako ima podičiti uspješnim rezultatima). Kako nema projektora, Elvir je u najnezahvalnojoj uloti. Radi amplagd pauer point prezentaciju. Čitaj, sa listova papira govori ljudima sve bitke i pobjede koje je BUKA izvojevala-od uklanjanja mogulske trafike u Banjaluci, do obaranja dva diskriminatorna zakona. Dragan, na kraju priča o važnosti novinarske i ljudske hrabrosti i potrebi da se bude iskren. BUKA samo tako i opstaje.
A, gdje je Maja? Maja Isović je naša radilica, fotograf, kamerman, novinar, naše zaštitno lice (ta neće biti gore pobrojano muškinje). Maja dakle, snima, fotografiše, zapisuje, gleda uglove, dokumentuje…
Poslije naše prezentacije počinje razgovor.
Od lokalnog i srcu nam dragogo aktiviste dobijamo sugestiju da se „u posljednje vrijeme suviše bavimo komunalnim temama“. Elvir pokušava objasniti da je upravo bit novinarstva i aktivizma u tzv. „komunalnim temama“. Razgovor se prebacuje na lokalni aktivizam, na zločine, na rad u malim zajednicama. Ljudi, jedan po jedan se otvaraju. Pričaju svoje sudbine i sudbinu svog Prijedora.
Transfer energije je toliko intenzivan, da nismo posve sigurni jesmo li do besvijesti umorni ili euforični. Najprije će biti i jedno i drugo. Darko Cvijetić, pjesnik, i poput Dinka ČOVJEK, Prijedorčanin, dočekao nas je svojom novom knjigom. Fenomenalno.
I dok trenom o tren, prođoše bezmalo 3 sata. Valja nam nazad.
Samo, kako nazad praznog želuca. Na nagovor domaćina odlazimo u lokalnu roštiljnicu gdje je klopa FENOMENALNA. Jedemo i euforično prepričavamo svaki detalj večeri. Kao oduševljena dječica.
U tom momentu, bakica, uredno obučena, nama iza leđa onako u prolazu, pokupi ostatke hrane, pojede ih u sekundi.i nestade u mraku. Realnost nas lupi, i ubi euforiju u trenu.
Lagano u noći krećemo ka Banjaluci. Ostavljamo iza nas Prijedor i Prijedorčane. Negdje uz muziku Arsena Dedića i pun mjesec kao Kozaračke dinje, a ne Bregovićeve lubenice, shvatamo, koliko ljudi iz Banjaluke i ne haju za Prijedorom i Prijedorčanima gradom i ljudima , koji su im tu pred nosom. Ali to je stvar analize ljudskosti, a ne dnevničke zabilješke.
Valja nam se odmoriti. Sutra nas čeka Ljuta Visoka Krajina.
3.jun Podgrmečki gradić Pejton
Podranili, zoru prevarili. BUKIN mali karavan kreće na sjeverozapad zemlje. Neki bi rekli slijepo crijevo. Ispostaviće se da smo svi mi za njih slijepo crijevo. No, otom potom.
Serpentinama preko Manjače, uključujemo se na puz AVNOJ-a. Tabla Bihać. Dvojac Aco-Elvir aka Džarmuš-Altman, bezglavo fotkaju panoramu, ljude pokraj puta, fenomenalne pejsaže. Bursać je zadužen za navigaciju. Naime, idemo pravo u Bosanski Petrovac, njegov rodni grad, koji mu i nije baš rodni. Rođen je u Bihaću. A odrastao u Bos. Petrovcu.
Dakle, obilazi dve rodna grada. Uzbuđen je, a pri tome glumi NAVIGON. Sav problem je u tome što Unsko-sanski kanton ima ni više, ni manje nego 37 kamera, postavljenih, dakako na sva moguća i nemoguća mjesta.
Prolazimo kroz Ključ, prelijep gradić na Sani, koji zorno pokazuje kako može da umre.Da, da cijeli grad. Povratnika nema, „domaći“ su po kućama i sve je prilično sablasno. Idemo dalje. Uz džez koji nas prati penjemo se preko prevoja Lanište i spuštamo u Bosanski Petrovac. Na putu u jednom momentu ugledasmo veliki krst. Avioni Hrvatske su tu granatirali kolonu izbjeglica 1995. Na svakom ćošku zemlje biljezi prošlosti.
Srijeda je, pazarni dan, pa gradić popunjen ljudima djeluje veće i nekako humanije. Zaustavljamo se ispred Hotela „Silver“, nekadašnjeg „Grmeč“. Tranzicija je pretvorila Grmeč u Silver, no, ne marimo. Učinila je tranzicija i mnogo grđe i luđe stvari.
Adis Nadarević, dobar, mlad i sposoban čovjek uspio je leteći, u hodu da nam dogovri „Kafu sa BUKOM“. Izlazimo iz naše kancelarije, spavaonice i dnevnog boravka, našeg kombija i shvatamo sve prednosti života 700 metara nad morem. Ni traga vlažnosti, sparini i omorini. Sunce, kristalno čisto nebo i vjetrić stvaraju idealnu mikroklimu. Zajedniči konstatujemo da bi je trebalo „ponijeti“ na dalja putovanja.
U hotelu postavljamo naša amblem BUKA i improvizujemo binu. U tome dolazi dvadesetak ljudi. Svakovrsnih. Mladih, starijih, ljudi u zlatnom dobu. Dolaze aktivisti, dolaze prolaznici, dolaze čitači i nečitači BUKE. Fascinirao nas je momak koji nam veli kako je baš u Bos. Petrovcu tu na trafici kupovao naša prinatan izdanja. Pored njega je djevojka koja nije čitala BUKU i baš skida aplikaciju na svoj mobitel. I prije nego što nam je konobar donio kafu, počinje „Kafa sa BUKOM“. Ljudi se otvaraju odmnah i neposredno. Pričaju o radu i neradu lokalne administracije. Aco se trudi da moderira i prezentuje BUKIN rad u isto vrijeme. Da li zbog klime ili jutra, tek, ljudi su čiliji, odmorniji i svi su za mnooogo priče.
Elvir u opštoj logorejičnosti pokušava da odradi svoj pauerpoint amplagd. Bursać priča o pisanju, o radu u BUCI, o odnosima sa ljudima, a Maja? Pa maja je zaslužna za sve vizuelno, Fotografiše, snima, gurka se između ljudi, izmiče…Namješta nas, i signalizira rukama. Nekako, već danas iz tog haosa ljudi, pokreta, sinergije nas i publike hvatamo smisao. Ali, notiramo i sami sebi da, koliko gradova toliko i različitih ljudi, problema i pristupa. Shvatamo da ne možemo biti uniformni u prezentacijama, ali moramo svijetu predočiti našu „malu misiju“. Klik nije dovoljan.
To znaju i domaćini, koji nam se odmah žale kako su mnogi obećali da će doći, pa nisu. Pravdaju se. Uzvraćamo im kako to nije pretjerano važno i kako je dvadeset ljudi posve dovoljno. Zato i jesmo tu da bi predočili sebe i iskočili iz virtuelnog u realne svjetove. Pitaju nas svi redom imamo li prijetnji zbog svog rada i plašimo li se? Aco objašnjava, kako je posve normalno plašiti se za sebe i svoju porodici, ali da ne treba paranoisati. A, prijetnje? Ha! Pa one su u virtuelnom svijetu zasnovane na minutnoj bazi zasnovane. No to nas NIKAD nije pokolebalo u radu, naprotiv.
Priča, dijalozi, kraći monolozi i naša prezentacija se od predviđenih pedesetak minuta pretvorila u dva sata. Okončavamo razgovor, pozdravljamo se sa dragim ljudima Petrovačkim i uvježbanim pokretima ubacujemo sve naše stvari u kombi. Treba se u Bihać. Treba se i jesti nešto. Maja se prisjeti etno sela Čardaklije koje nam je usput, izvrsne hrane, pića i atmosfere. Ali, mi smo već pisali o tome. Nije da se hvalimo, ali smo poput male Vikipedije. Dakle, sve pohvale za objekat, koji po nama može ići u Mišelinov klub. Punih stomaka i još punijih utisaka ulazimo u Bihać.
Biser na Uni, biser u duši
Eh, nije tako lako ni ući u Bihać. Ne da Una, zavodnica i misica među rijekama. Azurno plavom bojom mami čovjeka. Moramo skrenuti sa puta. Hipnotisala nas je. Negdje poslije Ripča silazimo u lijepu kafanicu sa bajkovitom baštom koja se nadvija nad Unom. Ma šta nadvija, bašta je na Uni, bukvalno. Mahnito se laćamo kamera, aparata, videokamera, mobitela i poput japanskih turista forografišemo do besvijesti. Osoblje restorana, vjerovatno naviklo na ovaj tip oduševljenja kulturno čeka da se iškljocamo i onda naručujemo piće.
Pokušavamno sumirati utiske iz Bosansko Petrovca i iz Prijedora od predhodnog dana, ali to ne ide. Jednostavno, na ovakvom mjestu ne ide. Gledamo kristalno prozirnu vodu, patke koje selijeno migolje, sunce koje stvara fantastične, gotovo halucinogene boje pred našim očima. Suviše je to ljepote za oko da bi čovjek nešto apsolvirao. Ovdje meditativnost stanje u koje samo upadnete. Nekako se razdvajamo od ove zavodnice i ulazimo u Bihać.
Smještamo se u hotelu „Paviljon“ u centru grada, na mjestu gdje ta ista Una pravi blagi zaokret i stvara poluostrvce. Prosto se trudimo da je ne gledamo i da se Fokusiramo na posao. Aco predlaže da se odmorimo sat vremena, a onda na „noćnu kafu sa BUKOM“. Tako i biva.
Lokacija, kafić „Oaza“ u centru grada. Dočekuju nas momci iz prijateljskog ABC portala, koji su zaista fenomenalno odradili svoj logistički posao.Armin Amidžić, prvi čovjek portala, postaje naš „menadžer“ za to veče.
Bašta kafića uz Unu, pogled puca na tvrđavu. Atmosferu kvari audiozagađenje. U kafiću preko puta „piči“ neki tehno Tanderdrom devedesetih koji vam brka i misli i riječi. No navikavamo se ( Poslije će se ispostaviti da je i taj tehno bio alternativa u odnosu na narodnjačke žanrove koji su uslijedili nakon serijala tehna )
Kad smo kod organizacije, ona je zaista perfektna. Usluga, ozvučenje, snimanje…sve, sve je tu…Kapa dole kolegama ABC-ovcima. Ali, ljudi, ljudi su najvažniji. A, njih je mnogo, baš mnogo. Sunce zalazi i Aco predlaže da spustimo suncobrane, da pustimo još malo danjeg svjetla među nas i da se svi vidimo. Tek tad postaje jasno da je više od stotinu duša došlo da nas vidi. Posve drugačiji ambijent, okolina, ali bogme i energija. Uhodanim redoslijedom Aco, Dragan i Elvir predstavljaju BUKU i njen rad. Na prezentaciji nam se pridružuje Aida Sejdić, aktivistkinja i zaštitno lice prošlogodišnjih februarskig protesta u Krajini Maja, poput vrhunskog profesionalca, probija se kroz ljude, pleše naprosto i fotka i snima.
Susrećemose sa iskrenima fanovima, koji upijaju svaku našu riječ. A nama je riječi premalo da im se zahvalimo. Polako, kako pada noć otvaraju se ljudske duše. Narod nam priča o mukama svagdašnjim, o vlasti bahatoj, o svijetu bez posla i perspektive, o uništenju nekadašnjih ekonomskih giganata, o poljoprivredi koja ne može izaći iz začarnog tajkunskog kruga „ja tebi-ti meni“…Ali, čudnovato, Elvir dobro zapaža kako nema pesimizma u tim narativima. To su sve konstatacije, sa željom i voljom, koliko god to patetično zvučalo, u bolje sutra. Zapravo, Elvir je najzauzetiji. Priča se mnogo o ekonomiji i privredi. A on je BUKIN čovjek za to. Puno pitanja, puno odgovora. Dragan objašnjava kako mu je ovo drugi dolazak u Bihać. Prvi puta je bio ovdje kad se rodio. Ljudi se smiju. Aco pokušava objasniti i dokazati ljudima ono što je posve jasno. Tu smo uz njih i tu smo da pomognemo. I najvažnije svi zajedno možemo promijeniti ovo stanje. Ne treba nam revolucija. Treba nam odgovorna evolucija i svakodnevni aktivizam u mikrozajednici.
Kako noć odmiče, ljudi su sve otvoreniji, a transfer enrgije sve jači i moćniji. I opet nas hvata ta kombinacija adrenalina i euforije sa jedne strane i umora sa druge strane. Burno smo pozdravljeni aplauzom svih tih silnih dobrih ljudi, nakon oficijelne prezentacije.
Ostajemo na piću sa ljudima poslije. Umor nas hvata. Maja posljednjim atomima provjerava stanje objektiva, fotoaparata, memorijskih kartica. Ali, Bišćani, ne bi bili Bišćani da nas ne zovu u svoje stanove, u kafiće…Žele da ova noć ne prestane tek tako. Razumijemo ih. Čak donekle shvatamo i tu čudnu krajišku dušu koja je u isto vrijeme ponekad gruba, tvrdoglava, a opet najtoplija ljudska. Zahvaljujemo se silnim ljudima i odlazimo na počinak.
Ispostaviće se kao pametna ideja.Zaspali smo odmah, treba li to reći.
Ujutro, obilazimo centar grada, slikamo za arhivu i ispijamo kafu na terasi hotela.Dragan izbjegava šetnju, zato pregledajutarnju štampu.
4. jun Neki vozovi nikad ne polete
Ustali smo sa namjerom da odmah idemo u Drvar, ali Armin, jedan od osnivača ABC portala ne da. Prvo nas vodi u jedan, još uvijek od ljudi dobro skriven kamp na uni, polaznu tačku za raftere. Opet Una, i opet euforija. Ubrzano škljocamo, pijemo kafu u nestvarnom ambijentu, i zahvaljujemo se nebesima što smo privilegovani da vidimo i osjetimo ovakve stvari. Zahvaljujemo se i domaćinu koji nam je ovo omogućio. Opet kombi, opet put…
Prije Drvara, na planinskom prevoju Oštrelj stajemo da vidimo konzervirani i od b+vremena sačuvani „Titov voz“. Slika je nadrealna, na vrhu plaine postoji frejm pruge sa lokomotivom i vozom. U toku Drugog svjetskog rada Tito je više od stotinu dan proveo u istom. Mimo Tita, nameće se pitanje, otkuda u ovoj zabiti pruga??? Pa, napravili je Austrougari, koji su istom eksploatisali šumi i bili povezani od dubina Grmeča do Jadranskog mora. Prije više od stotinu godina. A, danas, nema ništa. Putevi zakrpani kao čarape, a o prugama možemo samo sanjati. Toliko o napretku. Preko puta u divnoj borovoj čumi primjećujemo kućicu koja je nekada bila prodavnica. Nigdje nikoga. Na kućici prastari Kokakolin znak…Veliki brend bi sigurno uvrstio u svoj katalog i ovo mjesto, još jednui nedođiju sa svojim Trejd Markom. Kokakola i Titov voz koji ne rade, ali su simboli. Nekad je ovdje bilo i vremena i života i ljudi.
Spuštamo se u Drvar. Za podne je zakazana prezentacija i BUKINA kafa. Naši domaćini, udruženje žena „Lasta“. Ulazimo u grad i na GPS-u pratimo položaje saobraćajnih kamera. A, na ovim potezima, baš ih ima. Drvar, sablasno prazan. Jedna ulica, proteže se po dužini grada i kao mali kapilar, čovjek osjeti, da sve što je dvonožno i živo obavlja poslove baš u njoj. Lijevo i desno vide se zgrade, olimpijski kompleks sa stadionom i bazenima. Gotovo beznadežno izgleda ogromna dječija igraonica sa izbljedjelim izlozima –trebamo li reći, zatvorena. Pored nje, podsjetnik na davna vremena – još jedan izbjedjeli simbol „trulog“ kapitalizma – Levis šop. Jasno-zatvoren prije nekih 25 godina.
Vidi se da je Drvar nekada bio grad. Na žalost, samo nekada. Sad tek varošica od tri, četiri hiljade stanovnika.
Na promociji dvdesetak ljudi. Čekaju nas. Vidi se da su odavno „naoštreni“. Raspoređujemo slova i počinjemo pričati. Međutim, nigdje nije isto. Tako je Drvar, na kraju našeg prvog putovanja postao naša najnadreačnija tačka. Ljudi odmah počinju pričati o svojim problemima. Sve je vezano za lokalne poltičke garniture. Jedan čovjek nam veli da je stara „Škodina“ lokomotiva prodata Kusturici u bescijenje, drugi priča o nepotizmu lokalnih vlastodržaca. Živana Sabljić iz Udruženja “Lasta” priča nam kako se gradski oci odnose prema njima.Govori nam da ih načelnik opštine naziva Udruženje Švrake, da su nepismene, da školu završavaju u 40-oj godini…
Obasuti smo rafalnom paljbom ljudi, u kojima je, izgleda, sve ovo vrijeme bilo zatomljeno nezadovoljstvo. Najnezahvalniji zadatak ima Aco. Pokušava moderirati, pokušava nadjačati tu silnu buru nezadovoljstva. Nekako uspijeva, ali nije lako. Pojašnjava im kako putem bloga , putem tekstova sa terena BUKA može dići njihov problem na ravan vidljivog. Govori im o konkretnim primjerima gdje smo mi kako kolektiv od pet ljudi pripomogli obaranju dva zakona…
Ljudi polako počinju slušati Acu. Kaže im da se moraju fokusirati na jedan problem, da ne smiju disperzirati svoje stavove. Na kraju, od čitavog haosa dolazimo u sferu konkretnih zaključaka. Ljudi će otovriti naloge, pisati blogove, dostavljati nam materijale, a mi ćemo objavljivati tekstove. Toliko možemo.
Sada već potpuno iscrpljeni, pozdravljamo se sa domaćinima i krećemo nazad put Banjaluke. U kombiju vlada tišina. Znamo da smo uradili pravu stvar. Znamo koliko smo se dali, ali i koliko su nam se ljudi predali i otvorili. Negdje preko Manjače, nebo se narogušilo, malo kiše nas je dočekalo u gradu.
Valja sve ovo procesuirati, napisati, zapisati, tekstove, dnevnike i analize napraviti…A, tek smo krenuli.
Rubikon je pređen. Odluka je pala u kombiju. Idemo na suprotni kraj naše zemlje. Hercegovina nas odavno zove. Odmaraćemo se neki drugi put.
Nastaviće se…….