Poranili, jutro prevarili. Naš kotrljajući cirkus kreće za Hercegovinu!
Elvir i Dragan, na autobuskom stajalištu, pomalo bunovni, čekaju kombi. Stiže Sale, vozač, i Maja, koja je zadužena za sendviče. Atmosfera odlična. Jutarnji program na radiju i krećemo. Valja nam dolje, dolje, skroz u donji dio trokuta naše zemlje. Provjeravamo jesmo li sve ponijeli, dokumenta, pasoše (a trebaće nam), opremu za snimanje, kartice, računare…Sve O.K.
E, nije! U Kanjonu Vrbasa nadomak Banjaluke, shvatamo da nema dokumenta od vozila. Nema, pa nema, kako to obično biva. Dragan paniči, Maja pita o čemu se radi, Elvir “kopa” po pretincima, Sale se preispituje i preispituje nas. Stajemo i počinje bjesomučna potraga po kombiju. Na kraju se ispostavljava da su tamo gdje i trebaju biti – u pretincu suvozačevom. Uz jedno kolektivno ‘Uff, dobro je’, nastavljamo. Preciznije, započinjemo put.
A, put nas vodi dolinom Vrbasa, prema Jajcu, pa dalje prema Donjem Vakufu. Nema gužve, rano je jutro. Zvrljimo okolo, promatramo Vrbas, gledamo težake koji su u kotlini, na malim površinama, izašli da zaliju usjeve. Piktoreskno. Ali, Bosna je ovo, pa malo, malo, pokoja uništena “kabriolet” kuća podsjeća nas gdje smo. Na ulazu u Jajce stajemo. Bjesomučno fotografišemo bosanski kraljevski grad. Sale je nezadovoljan svjetlom. Istinabog, nebo se nekako čudno namrčilo, pa čovjek nije posve siguran ni da li je oblačno, maglovito ili samo sparno. Poslije blic krig foto sesije, nastavljamo dalje. Tek pokoji kamion nas iznervira. A, znamo da nije ni do njega, ni do nas. Sve je, tek, do infrastrukture. Tačnije, koristimo puteve stare četrdeset godina. I, opet, nisu krivi ni ti putevi.
Nekako se pitamo, kako, majku mu, od silne priče i politike niko da proširi ove dionice? Ne može, ne zna, ne umije. To je nama naša borba dala.
Prolazimo kroz tunel i izbijamo na Kupres. Klaustrofobiju trenutačno mijenja agorafobija. Oko perifernim vidom, i sa lijeve i sa desne strane, prosto ne može uhvatiti granice horizonta. Oduševljeni smo. Dragan zlostavlja ekipu vikipedijskim pričama o brdima, planinama, temperaturama i visinama… Samo sendvič u ustima ga je efiksano ućutkao. Kupres i Kupreško polje su predivni, ogromni i bajkoviti. Dakako, da nije “kabriolet” kuća. Zašto se ovdje ratovalo i ko bi uopšte držao neke “linije fronta” na ovim prostranstvima gdje nema nikog živog, opet nas baca u enigmu.
Spuštamo se u Hercegovinu. Izmaglicu mijenja milion tona Sunca po glavi novinara. Elvir fotografiše svako mjesto, selo i zaselak…Maja i Dragan su u jutarnjem zenu. Sale vozi, uživa…
Oktoberfest u Ljubuškom
Prva destinacija nam je Ljubuški, čudo od grada.
Dolazimo na parking. Tek po izlasku iz klimatizovanog kombija, postajemo svjesni sunca hercegovačkog koje prži, i u sadejstvu sa kamenom stvara efekat rerne. Utrčavamo u naizgled običan kafić.
Domaćini su nam Udruga mladih Agape i “No name” Rock Cafe. Uvježbanim pokretima, poput mehaničara Formule 1, Elvir i Dragan iznose, sada već kultna slova BUKA. Maja priprema fotoaparate, kamere, objektive..Sale se dogovara gdje ćemo i kako da se postavimo prema publici, poziva ljude da se približe. Vrućina nas je, logično, potjerala u dubinu kafića. Počinje naša i vaša kafa sa BUKOM. Sale oficijelno, ali opušteno, priča o našem portalu, istorijatu, scilama i haribdama kroz koje smo prolazili, Elvir se vraća svom legendarnom anplagd pauer pointu i objašnjava šta sve pojedinac može uraditi u svojoj lokalnoj zajednici i kakve prednosti nudi BUKA tom pojedincu sa svojom platformom. Dragan priča o privilegijama i slobodi rada u BUCI. Slobodi koja nije nikakva neograničena anarhija, nego odgovornost. Maja? Maje ima svugdje. Čuje se škljocanje fotoaparata, Maja već iskusno manevriše među ljudima, i nikome ne smetajući ovjekovječuje ovaj događaj. Odlučili smo da naša uvodna izlaganja skratimo na minimum i damo ljudima priliku da pričaju.
(Morison iz Ljubuškog)
Svaki grad je priča za sebe. Djevojka koja nas je dočekala veli kako u Ljubuškom nema bogznakoliko velikih problema, osim “autobuskog odlaska mladih na rad u Njemačku” u ogromnom broju. Karta je uvijek jednosmjerna. Otvara se sam po sebi problem bijele kuge, problem mladih…Otići ili ostati, hamletovska dilema u BiH trouglu. Polako se razgalilo srce hercegovačko. Priča se o pljačkaškim privatizacijama, o uništenju lokalne vinarije…Jedan krupniji dečko aktivno učestvuje u raspravi sve vrijeme. Pita nas kakvo je stanje sa mladim novinarima u BiH. Dajemo mu iskren odgvor. Nikakvo, nažalost. Prepričavamo svoja iskustva sa kojekakvim “mladim snagama”, koje se, osim par časnih izuzetaka, ne mogu zvati novinarima. Na kraju, Sale poentira pričom kako je gubitak lične inicijative zapravo najveća predaja i poraz. Ljudi su ovdje, učinilo nam se, ipak puniji optimizmom.
Dobro nam se učinilo. Taman kada smo se spremali da krenemo, domaćini nam tutnuše u ruke kese, mnogo kesa…Vino, lozovača, med, ljekovito bilje…Sale i Dragan zbunjeno gledaju, Elvir se zahvaljuje i pokušava objasniti da nam ne treba…Domaćini ni da čuju.
Odlučismo se okrijepiti u kafiću i krenuti dalje. Ali, ehej, ne ide to tako. Nehajno smo pitali koje pivo imaju. Odgovor ljubaznog mladića konobara je bio da imaju 27 (slovima dvadesetsedam) vrsta piva. Od njemačkih do belgijskih, od francuskih do irskih….U čudu se čudom čudimo. Otkud ovaj pivopijski raj u malom Ljubuškom? Ima! Eto, i to je Hercegovina. Podmireni, sa kesama i domaćinskim pozdravima, krećemo put Čapljine.
Dobro je počelo!
Ruže, ljudi, Čapljina
Po zavojitom putu, punom kružnih tokića ( jel’ to deminutiv od tokova?) idemo put Čapljine. Sve više i više palmi u dvorištima lijepo uređenih kuća, sve više i više Mediterana u očima, nosnicama, pod rukama. Sale i Elvir u vožnji dogovaraju zborno mjesto sa našim narednim domaćinima, Maja uživa u Mediteranu, Dragan opet blebeće vikipedijski podatak br. 3453421, koji nikome ne treba… Smijemo se. Hercegovina tako široka i mirisna, samo osmijeh može izvući.
Žurimo i u žurbi preskačemo slap Kravice. Žao nam je.
Ulazimo u Čapljinu, grad Sunca, ružinih aleja, grad urbaniziran. Grad lijepih ljudi (oba pola mogu uživati), i nalazimo se sa našim prijateljima iz Odjela za kulturu i komunikacije Udruge Geocultur. Mjesto druženja – ljetna terasa Absolute Cluba. Sunce cvrči iznad naših glava. Tri sata je popodne.
Predrasude su čudo. I mi ih kao ljudi od krvi i mesa imamo, priznajemo. U početku smo mislili da je naziv objekta tipično malograđansko proseravanje, iza koga se krije kakva kafanica. Međutim, ugledali smo nešto što liči na banjalučku dvoranu “Borik”, ali napravljenu za 21. vijek. Domaćini se smješkaju i pojašnjavaju nam da se tu tokom vikenda okupi par tisuća ljudi. U nevjerici gledamo, halu, salu, dvoranu, diskoteku…, ni sami ne znamo kako da je imenujemo i smještamo se u baštu.
Pričamo sa našim domaćinima o problemima, o aktivnostima mladih ljudi. I ne samo mladih. Slična situacija kao i u Ljubuškom. Odlaze mnogi. Neki za stalno, a neki privremeno, preko u Hrvatsku, na ljetnju pečalbu. Negdje i shvatamo sve te mlade ljude koji nam govore kako je teško ovdašnjeg čovjeka ubijediti da mu je Sarajevo glavni grad i da je Banjaluka u istoj zemlji sa Čapljinom. Jer, budimo iskreni, nešto se pretjerano ni Sarajevo ni Banjaluka ne trude da pruže ruke ljepotici juga. A griješe, mnogo griješe. I zbog grada i zbog ljudi i zbog fascinantne prirode, poljoprivrede, istorije…Rečenica za rečenicom, prođe dva sata. Teško se rastati od ovih dobrih ljudi. A, tek nas čeka sjajni Mostar.
No, ne idemo iz Čapljine tako lako. Na preporuku nas nagovoriše da posjetimo lokalni restoran. Skromno kažu da je hrana dobra, a kuhar, eto slučajnosti, iz Banjaluke. Ne odbija se.
I ne da se ne odbija, nego je bingo. Mali restoran u centru Čapljine ima takve paste kakvih se ne bi postidio bilo koji velegrad. Što bi naš čovjek rekao, po nevjerovatno pristojnim cijenama. Sale, Dragan i Maja u napadu na karbonaru, dok se Elvir latio lazanja. Nekad je hedonizam ultimativna stvar.
(Ko nije probao, neka gleda)
Ali, put nas zove. Valja ići, ići, žuriti.
Na putu za Mostar, u predvečernjoj jari, nismo mogli a da se na pet minuta ne zaustavimo u Počitelju drevnom. Bože, šta sve ova zemlja ima! Koliko smo nezahvalni, neinformisani…Ma, koliko samo čučimo ili idemo po kojekakvim izvikanim odmaralištima susjednih država, a da svoje bisere nismo ni vidjeli.
A, tu je i obnovljeni manastir Žitomislić. Pa kako ne uživati.
Tako raspekmeženi, ulazimo u Mostar.
Mostar, tiha manjina normalnih “Rodijaka”
Nemamo vremena (opet to vrijeme) za razgledanje. Smještamo se u hotel “Bristol” i odmah odlazimo do OKC Abraševića gdje je organizovano druženje sa čitaocima iz Mostara. Mjesto poput hipi-komune. Ima taj šarm Mostara. Nažalost, mi vrlo dobro znamo da je u podijeljenom gradu jako, jako malo takvih mjesta. U živopisnoj baštici započinjemo našu promociju.
Za promjenu, ovaj put se Elviru, Saletu i Draganu pridružuje i Maja na improviziranoj binici. Naravno, nema ona vremena. Valja fotkati, dokumentovati, snimati…Ispred nas šaroliko društvo u bukvalnom i prenesenom smislu riječi…Od mladih hipstera, nešto starijih pankera, ljudi u srednjim godinama, do dobrodržećih parova u zlatnoj dobi. A i to nije sve, pridružuje nam se i naš bloger Nermin Bise, koji će, ispostaviće s,e kasnije biti vrlo bitan za organizaciju BUKINE kafe u Stocu.
Lako je pretpostaviti da se ovdje, namjesto ekonomije, priča sama od sebe usmjerila ka nacionalnim podjelama. Ljudi se žale, pričaju nam o podjeli djece u osnovnim školama, podjeli univerziteta, podjeli, što je najgore, u ljudskim glavama… Po prvi puta se na našem putešestviju osjećamo pomalo bespomoćno. Znamo i mi kolika se količina nacionalne truleži i taloga nakupila u podijeljenom gradu, koji se guši i ne može ni funkcionisati od silnih podjela.
I zapravo, koliko god naše druženje bilo neformalno, ovdje su ljudi čekali da završimo i to “neformalno”, pa da bi nam se svako ponaosob zaista neformalno izjadao. Velik je Mostar, da ne bi osjetili tu količinu tuge.
I taman kada smo mislili da ćemo depresivni u sobe, naš prijatelj i kolega Berislav Jurič sa portala Bljesak poziva nas na jedno mjesto. Kaže, igra nekakav pozorišni komad. Nismo oduševljeni.
Ooo, kako bi se prevarili da nismo otišli. Prelijep, stihoklepci bi rekli, šarmantan kafić, sa bašticom i balkonom. A na balkonu, dvojica u gunjeve umotanih glumaca ispijaju bevandu i besjede genijalan dijaloški tekst “Rodijaci”, koji oslikava sve palete hercegovačkog, ma šta hercegovačkog, balkanskog mentaliteta. Ispijamo svoje piće podno balkona, uživamo u britkoj satiri, smijemo se i kao djeca upijamo sve čari izvornog pučkog teatra. Poslije predstave ostajemo do duboko u noć sa dragim ljudima. Definitivno nam je bolje.
Trebinje i Dubrovnik ili obrnuto
Ustajemo zorom ranom. Treba popiti kaficu nad Starim mostom, treba, pazite sad, otići u Trebinje, čekirati hotel, odmah zatim “odletjeti” do Dubrovnika, okupati se, dabome, prošetati starim gradom, vratiti se i održati promociju u Trebinju. Rečeno, učinjeno. Kako? Pa, pročitajte.
Pitac vrli bi se zapitao – Zašto dođavola ne idemo odmah u Dubrovnik, čemu dva puta Trebinje. Odgovor: Kombi nam je, ako ste pažljivo čitali, pun vina, rakija, naših slova. Prosto, mentalno da se rasteretimo, a bogme i kombi da rasteretimo, odlazimo prvo u Trebinje.
Po ulasku u grad, jedan od najljepših u našoj zemlji, do besvijesti škljocamo svojim aparatima. To radi i Sale, dok nas vozi (ne pokušavajte ovo nikako). Tu je most na Trebišnjici, tu je prelijep ulaz iz Popovog polja, tu je..ma tristo čuda…Još kada bi Dragan zavezao i prestao opisivati ono što svi vidimo, ali, ‘ajde de…svi se na sve navikavamo.
Dakle, plan nam je bio smjestiti se u hotel i odmah na more. Narečeni plan je fercerao do momenta parkiranja kombija ispred hotela. A, parking ima takvu ogradu i pod takvim uglom je u odnosu na cestu da je isparkiravanje sa istog gotovo nemoguća misija. Ući možeš i nekako, ali izaći…Batice, opasna stvar. I za živce i za kombi. Sale nekim suludim manevrima uspijeva nekako da nas odglavi i doslovno oslobodi, te nakon pola sata okrijepe, već idemo put granice i gosparskog grada.
Na putu do Dubrovnika, ispostavlja se da je ovo svima, osim Saletu, da prostite, prvi susret sa biserom Jadrana. E, tu naš urednik postaje i vozač i vodič. Na granici nema čekanja, pa se poput rakete spuštamo na prvu plažu. More. Miris mora već stvara ono tipično ushićenje kontinentalaca koji se mahnito, bez obzira ne temperaturu i krajobraz, bacaju u isto. Svi, osim Dragana. Pametnjaković je zaboravio i šorc i kupaće. Kako nudistička varijanta otpada, zadužen je za čuvanje stvari u hladovini lokalnog kafića. Em mu tako i treba, em je i od neke koristi. Voda fenomenalna. Samo nas vrijeme ubi. Znamo da ako izađemo, moramo dalje. Zato, poput djece, drapimo čitav sat u zalivu južnog Jadrana. Ronimo, skačemo, plivamo, pa sve iznova…Kao češka djeca navučena na čokoladu, iz kojih kulja hiperaktivnost. More je dobro. Nekako izbaci negativnu energiju, sapere te i pozitivno umori. Sve, osim nesrećnog Dragana.
(Mačka dubrovačka, samo opušteno)
I opet se po izlasku iz vode svi smijemo, uključujući i Dragana.
Sale predlaže da idemo obići Stari Grad. Sjedamo u kombi i za par minut smo već iznad zidina. Parking, 20 kuna sat. Lokalni trgovac nam reče da će od iduće nedjelje biti 40 kuna, pa se, valjda, moramo smatrati srećnicima. Plaćamo i strčavamo stepenicama koje se sijaju od uglačanosti dolje u centar Starog Grada. A, Stari Grad, osim što je jedan od najljepših na svijetu, kuha kao u loncu. Držimo se hlada kao pijan plota i nekako preskačemo silne sveprisutne Japance. U međuvremenu shvatamo da je Dubrovnik, osim turističke meke iz mletačkih vremena, postao meka za sve bjelosvjetske fanove “Igre prijestolja”. Izbrojali smo jedno desetak šopova sa desetak “orginalnih” tronova, gdje ljude po simboličnih 5-10 eura slikaju lokalci. Sa smiješkom konstatujemo da tako i treba.
Ubrzano hodimo Stradunom, malo se umivamo na česmi kod Svetog Vlahe, pa na ručak u restoran koji gleda na malo pristanište. Najbolje lignje na svijetu. To je dovoljno reći.
I taman kad smo pomislili da se vratimo na kraj Straduna, susrećemo ekipu “Feralovaca”. Slučajni susret prve vrste! Grlimo se i pozdravljamo, kao prijatelji koji se nisu vidjeli godinama negdje u bijelom svijetu. A, zapravo smo pije 15-ak dana baš sa njima, u Banjaluci, počeli sa “ispijanjem kafe” po bh. gradovima. Slučajnost ili proviđenje, tek, nakon zajedničke šetnje Stradunom, nešto razgovora i opet grljenja i pozdravljanja, rastaje se BUKA od FERALA. Samo fizički. Penjemo se stepenicama, iscrpljeni i iscijeđeni, ali sa toliko utisaka da prosto blokiramo. Postoje oni trenuci kad čovjek stvarno od toliko ljepote, dragih ljudi, slučajnih susreta, zanijemi. Samo muk i opet osmijeh.
(društvo staro)
Vraćamo se u Trebinje. I kao klinci pozdravljamo more. Vratićemo mu se sigurno uskoro. Opet taj čudni parking, hotelska soba i, dok dlanom o dlan, eto nas u bašti u kafeu “Klub”. Naši domaćini – drugari sa portala Moja Hercegovina, Dragiša Sikimić i Jelena Denda i naša poznanica Tanja sa Radio Trebinja.
Promocija BUKE je u pola 8 naveče. Jara jenjava, smjestili smo se, rekli ljudima ko smo i šta smo, odakle smo. Znaju oni to sve. Sa nama sjede lokalni novinari, aktivisti mladi, par osoba u zlatnom dobu. Ovdje se kroz razgovor po prvi puta susrećemo sa nekom vrstom sumnjičavosti. Ne, ne, da razjasnimo, to nije podozrenje prema nama, naprotiv. Ljudi koji su došli na promociju su oduševljeni i prosto ne mogu da vjeruju da radimo to što radimo. Pričaju nam o Trebinju kao o lijepom gradu, ali izbrazdanom političkim bitkama, koje narod sve teže podnosi. U jednom trenutku Sale shvata da se svi deremo. Ne, nije neka euforija. Ulicom pored nas prolazi stotine, hiljade motocikala. To veče je zakazan veliki regionalni skup bajkera. I valjda su svi bajkeri svijeta našli za shodno da proturiraju kroz tu ulicu svoju makinu. Bila je to ljuta bitka oktanske buke protiv ove naše BUKE. Negdje smo ih nadjačali, što smatramo ličnom pobjedom, mada su nam bajkeri i čitav njihov folklor neizmjerno dragi.
I kako to obično biva, kad mislimo da smo završili, zapravo započinjemo noć. Na promociji smo upoznali Boška Providžala, neizmjerno zanimljivog mladog čovjeka koji je proputovao čitav svijet od Sjeverne i Južne Amerike do Afrike i koji je odlučio da se skrasi nadomak Trebinja u malom seocetu Dobromani.
Svi zajedno odlazimo u centar, u stari dio grada, koji je bukvalno krcat. Poput Nešvila ili kakvog Vudstoka, šarolika kombinacija bajkera, lokalnog stanovništva, fensera u odijelima, razgolićenih djevojaka…sva ta masa se slijevala podno platana i ulazila u Stari grad. Nađosmo mjesto u jednom kafiću. U to nam se pridruži i naš drugar i nekadašnji saradnik Nebojša Vukanović. Slušamo priče razne i nadrealne, od seoskog semafora, do permakulture i uzgoja japanskih šarana…od Kusturice, do baka koje preživljavaju prodajući trešnje, od prozora Monike Beluči, do priče o austrougarskim vremenima…
Kakva noć. Iz iskustva znamo – Otići kad je najbolje, da bi se osposobili za naredni dan. Trebinje je čudo!
Na jutro ustajemo, poprilično “sneni”…doručkujemo, pijemo kafu i opet na put. Čeka nas Stolac.
Opet fotkamo. Ovaj put idemo jako dobrim putem preko Bileće i Berkovića. Netaknuta priroda, božja ljepota. Ćutimo i uživamo.
(gospođica Kozaroza from Stolac)
Nije nam bilo teško naći kafić. Navigirao nas je naš prijatelj iz Mostara, bloger Nermin Bise i drugar Demir koji nas je i dočekao sa lokalnim aktivistima. Pokušavamo pričati po automatizmu, ali to su živi ljudi, puni iščekivanja, nada i želje da nas čuju. Dajemo sebe po posljedni put u ovoj turneji u Hercegovini.
Ljudi se žale na podijeljenost u gradu. Jedan čovjek nam reče kako je katolik, ali ga do besvijesti nervira toliki nivo buke, ali ne naše, nego crkvenih zvona. Bi nam na prvu smiješno, ali onda smo i mi pojmili da se u malim mjestima vjerske organizacije pitaju više nego igdje, pa i oko toga koliko i kad će biti njihova buka. Ipak smo mi dobra i druga BUKA. Stariji gospodin, profesor u penziji, nahvali nas toliko da se postidismo. Sjetno ispriča priču o propasti ovdašnjih sportskih klubova. “Eh da je više takvih poput vas, očinski zaključi”.
Nismo imali šta reći. Možda je u toj rečenici starog profesora bilo sublimirano sve.
-A, ne možete otići, a da ne vidite stećke u Radimlji, to vam je samo kilometar i po odavde, gotovo zapovjednički će Bise.
Jest da je bilo 42 na suncu, ali to se ne odbija. Taj dio naše istorije je i opšta kultura i svjetska kulturna baština i kod ove zemlje. Obilazimo prelijepe bijele kamene spavače, taman takve kako ih opisa njihov sugrađanin i građanin svijeta, Mak Dizdar.
E, sad nam valja putovati gore na sjever, u Bosnu, u Krajinu, u Banjaluku. Preko Jablanice, a kud bi drugo. Ali, nismo mi četa bez opšteg kulinarskog znanja i zvanja. Tako, namjesto nekih izvikanih mjesta, mi svraćamo “Kod Gojka”, na najbolju jagnjetinu na svijetu. Vegetarijanci neka oproste, ali ovo je kulinarski san.
(Veguni, oprostite)
Kad smo kod sna, i sanak nas je sustigao. Elvir mijenja Saleta koji je sve vrijeme stojički šoferisao, moderirao, bio kustos i vodič…
Maja i Dragan se ne čuju. Neka lagana sevdalinka nas uspavljuje. Elvir je na visini zadatka i stižemo do Donjeg Vakufa. A, tamo, šou. Hiljade ljudi u predvečerje na ulicama, saobraćajni kolaps. Tek na izlazu postaje nam jasno da smo i Dane Ajvatovice zakačili na putešestviju.
Subotnje veče pada, a mi, pali od slatkog umora, ulazimo u Banjaluku.
Tim bilding, kolegijalnost, sve su to male riječi koje bi opisale koliko smo se kao redakcija vezali jedni sa drugima na ovom putu. A, ljudi…Ljudi su svugdje prekrasno isti. Možda imaju različite probleme, ali se jednako nesebično daju, otvorenih ruku nas puštaju u još otvorenija srca.
I to je ta privilegija koju je BUKA sa prašinom na kombiju donijela. To su ta zrnca ljudi koje ćemo vječno nositi u sebi.
Ne zaboravlja se to.
A, sad, istočna Bosna.
Prvi dio dnevnika sa BUKINOG putovanja pročitajte i pogledajte OVDJE