No već i prije potpisivanja sporazuma, za vrijeme njegova sklapanja
na 21. klimatskoj konferenciji u Parizu (COP21), mnogi su upozoravali da
je dogovorena granica maksimalnog povećanja globalne temperature preko
koje ne bi smjeli ići, od dva stupnja Celzijusa, ozbiljno nedovoljna.
Predstavnik Marshallovih Otoka, jedne od pacifičkih državica koje su
posebno ugrožene porastom mora zbog globalnog zatopljenja, nije birao
riječi o ovom nedovoljno ambicioznom cilju: nazvao je zatopljenje od dva
stupnja “genocidom”.
Međutim, najnoviji i najalarmantniji izvještaj UN-ova Međuvladinog
panela o klimatskim promjenama (IPCC) potvrdio je ovu optužbu. Ili,
bolje rečeno, pojačao ju je, piše David Wallace-Wells za New York
Magazine. Na kocki su stotine milijuna života, stoji u ovom izvještaju,
ako se svijet zagrije za više od 1,5 stupnjeva od predindustrijskog
doba, kada su ljudi počeli zagrijavati atmosferu emitiranjem ugljika iz
fosilnih goriva u atmosferu.
Zagrijavanje od 1.5 stupnja do 2040.
A ako se trenutni trendovi nastave, do zagrijavanja od 1,5 stupnjeva
doći ćemo već 2040. Gotovo svi koraljni grebeni, ključni za oceanske
ekosustave, dotad će odumrijeti zbog fenomena poznatog kao izbjeljivanje
korala, do kojeg dolazi zbog povećavanja kiselosti oceana koji je pak
rezultat povećanja koncentracije CO2 u oceanima.
Požari i toplinski valovi poharat će planet, a interakcija poplava i
suša dramatično će ugroziti globalnu proizvodnju i sigurnost hrane. Da
bismo izbjegli ovaj katastrofalni scenarij, prema izvještaju klimatskih
znanstvenika okupljenih u IPCC-u, morali bismo potpuno transformirati
globalnu ekonomiju, poljoprivredu i kulturu na način za “koji nema
dokumentiranog povijesnog presedana”.
New York Times je zaključio da izvještaj upućuje na “snažan rizik” od
klimatske krize u nadolazećim desetljećima, BBC je članak o izvještaju
naslovio prikladnom porukom “Znanstvenici o klimatskim promjenama:
Idioti, pokrenite se”. Ekološki portal Grist upozorio je da je
“civilizacija na kocki”.
Scenarij IPCC-a najbolji mogući, a ne najgori
Ako ste alarmirani ovim upozorenjima, i trebali biste biti, piše
novinar NY Magazinea – ali ustvari je i gore od toga, i to znatno gore.
Zašto? Zato što je najgori scenarij IPCC-ova izvještaja ustvari
najbolji mogući scenarij. Zapravo je i više od najboljeg mogućeg
scenarija. Genocidni razmjeri globalnog zagrijavanja su već
zagarantirani, a pravo pitanje je – koliko će još gore od toga biti.
Osim u slučaju da razvijemo tehnologiju “usisavanja ugljika” na
dovoljno velikoj skali, što je trenutno na razini znanstvene fantastike,
bit će naprosto nemoguće zadržati globalno zagrijavanje ispod 2 stupnja
Celzijusa. A to je nivo koji izvještaj IPCC-a opisuje kao klimatsku
katastrofu. Ustvari se trenutno krećemo putanjom koja će nas do kraja
stoljeća dovesti do zagrijavanja od četiri stupnja i više.
Dakle, do kraja stoljeća ćemo, prema sadašnjim projekcijama, imati
klimatski pakao dvostruko gori od onoga koji se opisuje u dotičnom
izvještaju. Stoga pravo značenje tog izvještaja nije “klimatske promjene
su mnogo gore nego što mislite”, nego “sad imate dozvolu da pošizite”,
piše Wallace-Wells.
Nenastanjiva zemlja
Ovaj novinar je prije godinu dana napisao veliki esej dramatičnog
naslova “Nenastanjiva Zemlja”, s više nego znakovitim podnaslovima koji
opisuju najgori scenarij klimatskih promjena: Sudnji dan, Toplinska
smrt, Kraj hrane, Klimatske kuge, Zrak koji se ne može disati, Vječni
rat, Permanentni ekonomski kolaps, Otrovani oceani i Veliki filter.
No takav alarmizam mnogi su znanstvenici držali za tabu, uvjereni da
su priče o stravičnim posljedicama jednako pogubne za javni angažman kao
i poricanje globalnog zatopljenja, jer potiču defetizam i rezignaciju.
Međutim, najnovija klimatološka predviđanja još su gora od tadašnjih:
više metana iz Arktika koji se otapa i permafrosta, što bi dodatno
ubrzalo zagrijavanje; toplinski val bez presedana, požari na Arktiku i
uragani koji bijesne i na Atlantiku i Pacifiku istovremeno, čemu smo već
svjedočili ovog ljeta. A i znanstvenici su u međuvremenu konačno
pritisnuli “dugme za paniku”.
Laiku se razlike između 2, 3 ili 4 stupnja zagrijavanja mogu činiti
kao marginalne. Dosadašnje ljudsko iskustvo ne nudi nam nikakvu
analogiju pomoću koje bismo mogli razumjeti tu razliku i njene
posljedice. Na dva stupnja više, otapanje ledenjaka prijeći će točku
nakon koje slijedi njihov kolaps, što će poplaviti desetke svjetskih
velegradova u ovom stoljeću. Globalni BDP past će 13 %. 400 milijuna
ljudi više imat će nestašicu pitke vode, a toplinski valovi ubijat će
tisuće, čak i na sjevernim geografskim širinama, dok će Indija imati 32
puta više ekstremnih toplinskih valova nego danas koji će trajati po pet
puta dulje. Podsjetimo, govorimo o apsolutno najboljem scenariju kojem
se možemo nadati.
Rast od 3 stupnja: Trajna suša u južnoj Europi, 50% manji prinosi žita globalno
Na tri stupnja južna Europa – dakle, i dobar dio Hrvatske – bit će u
stanju trajne suše. Prosječna suša u Srednjoj Americi trajat će 19
mjeseci, na Karibima 21 mjesec, a u Egiptu vrtoglavih 60 mjeseci – pet
godina. Područja opustošena požarima bit će dvostruko veća na Mediteranu
i šesterostruko veća u SAD-u. Porast razine mora progutat će gradove od
Miami Beacha do Džakarte. Poplave će činiti 20 puta veću štetu u
Indiji, a 60 puta u Velikoj Britaniji. A ovo se, s obzirom na to da se
trenutno još nijedna zemlja ne drži obećanja iz Pariškog sporazuma, čini
kao najbolji realni scenarij.
Na četiri stupnja, bit će osam milijuna slučajeva denga groznice samo
u Latinskoj Americi. Prinosi žita past će globalno i do 50%, a globalna
ekonomija bit će više od 30% manja nego što bi bila bez klimatskih
promjena. U isto vrijeme, imat ćemo dvostruko više ratova i oružanih
sukoba. A prema trenutnom scenariju krećemo se, podsjetimo, prema više
od 4 stupnja do kraja stoljeća.
Iako je vjerojatno da ćemo uskoro ublažiti trenutni trend,
zahvaljujući smanjenju cijene obnovljivih izvora energije i gotovo
globalnom konsenzusu o napuštanju ugljena – s bizarnom iznimkom SAD-a
pod Donaldom Trumpom – valja podsjetiti da trenutno emisije ugljika i
dalje rastu, unatoč porastu udjela zelene energije.
Znanstvenici su odustali od suzdržanosti
Ništa od navedenog nisu zapravo novosti, zaključuje Wallace-Wells – sve se to može izvući iz IPCC-ove infografike. IPCC
je, ustvari, od svog osnutka 1981. kritiziran zbog svoje pretjerane
opreznosti pri iznošenju zaključaka i predviđanja o klimatskim
promjenama – što je onda dalo materijala za potpuno neutemeljene tvrdnje
“skeptika” poput Trumpa. Upravo zato je i alarmantni ton posljednjeg
izvještaja izvanredan. Nisu znanstvene činjenice te koje su se
promijenile, već suzdržanost znanstvenika pri iznošenju zaključaka.
Srećom, znanstvenici su nam ponudili i praktično rješenje – porez na
ugljik na razini mnogo većoj od one koju političari trenutno razmatraju.
Tona ugljika, smatra IPCC, trebala bi se oporezivati u iznosu od 5
tisuća dolara do 2030., a 27 tisuća do 2100. Trenutni prosječni porez na
ugljik iznosi zanemarivih 8 dolara po toni.
U isto vrijeme, zeleni aktivisti pozivaju na opću društvenu
mobilizaciju poput one u Drugom svjetskom ratu – ujedinjenje suparničkih
vlada u zajedničkom cilju obrane od egzistencijalne prijetnje. Ono što
nam treba, smatraju znanstvenici i aktivisti, kompletna je obnova
globalne energetske infrastrukture, reforma poljoprivrede i set
kulturnih promjena u našem životnom stilu – pogotovo za nas na Zapadu. I
sve to u iduća dva do tri desetljeća. A javna panika može biti vrlo
koristan poticaj da zaista dođe do promjene u prioritetima političara.