Šta stoji u pozadini dramatičnog govora Angele Merkel?

PITANJE ilegalne migracije je sudbonosno pitanje za budućnost EU-a, a
ako ne odgovorimo na ovaj izazov, sami europski temelji bit će dovedeni
u pitanje. Takvo dramatično upozorenje možda bismo prije očekivali od
europskih lidera ekstremne desnice – Mattea Salvinija, Alexandera
Gaulanda, Marine Le Pen ili Geerta Wildersa – ali iznijela ga je ni
manje ni više nego Angela Merkel, njemačka kancelarka koju nakon
Brexita, uzleta Putinove Rusije i dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću,
liberalni analitičari opisuju kao novu predvodnicu “slobodnog svijeta”. 


Štoviše, nakon što je godinama inzistirala na sustavu obavezne
podjele azilanata po nacionalno proporcionalnim kvotama – za što zemlje
Višegradske skupine predvođene mađarskim premijerom Viktorom Orbanom ne
žele ni čuti – Merkel je konačno popustila i ponudila model “fleksibilne
migracijske solidarnosti”, iako nije previše jasno što bi to točno
značilo. Merkel je, suočena s novim saveznicima u populističkoj
antibriselskoj osovini, Italijom i Austrijom, praktički digla ruke od
trenutnog prijedloga Zajedničkog europskog sustava azila, za koji nema
šanse da se uvede konsenzusom svih članica EU-a.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Što ako dođe do novog migrantskog vala?

Što ako, umjesto desetaka, preko naših granica ponovno nahrupe deseci
tisuća migranata, pitanje je koje ovih dana visi u zraku. Uz njega se
vežu mnoga dodatna pitanja: je li naša policija u stanju čuvati granicu
od ilegalnih prelazaka; tretira li migrante humano i pruža li im
njihovo, međunarodnim pravom zajamčeno pravo da zatraže azil u našoj
zemlji jednom kad ipak stupe na naše tlo; bježe li ti migranti, odnosno
izbjeglice iz ratnih zona ili traže bolji život u bogatoj zapadnoj
Europi – ili je riječ o kombinaciji obaju faktora, i na kraju krajeva,
koliko migranata, odnosno izbjeglica EU još uopće može primiti, i što
učiniti s onima koji i dalje očajnički žele ući?

Ta su pitanja još relevantnija, i s dalekosežnijim političkim
posljedicama, u zemljama poput Italije, gdje je
populističko-nacionalistička koalicija upravo došla na vlast, kao i u
Sloveniji, gdje je pobjednik izbora notorni nacionalist Janez Janša.
Slovenska ministrica unutarnjih poslova Vesna Gjerkeš Žnidar upozorava
da EU ne smije dopustiti “azilni šoping” prema kojem migranti sami
biraju zemlju u kojoj će zatražiti međunarodnu zaštitu, često se pritom
vodeći time koja zemlja nudi izdašniju socijalnu pomoć i bolji životni
standard. “Riječ azil sama po sebi ne bi smjela širom otvarati vrata za
ulazak u Europsku uniju”, kaže Gjerkeš Žnidar.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Novi ministar unutarnjih poslova Italije, ekstremni desničar Matteo
Salvini, otvoreno poručuje stotinama tisuća ilegalnih migranata iz
Afrike da “pakiraju kofere”
i najavljuje masovnu deportaciju kakva nije viđena na ovom kontinentu
od kraja Drugog svjetskog rata. Ali što god mislili o tome, Talijani su
očito glasali za takva drastična rješenja – kao i Mađari, Austrijanci, a
dobrim dijelom i Francuzi, Nijemci i Nizozemci.

Iako je migrantska ruta iz Turske preko Grčke i zemalja zapadnog
Balkana, uključujući Hrvatsku, uglavnom (iako ne potpuno) zaustavljena
nakon kontroverznog dogovora s Turskom, a i broj migranata koji čamcima
dolaze iz Libije na talijanske obale se smanjio otkad je Italija
postigla jednako kontroverzan dogovor s vlastima u Tripoliju, i Merkel i
ostatku europskog političkog vodstva jasno je da bi u pogledu
migrantske krize ovo moglo biti samo zatišje pred buru.

Iz naše perspektive, na to upućuju i učestali slučajevi ilegalne
migracije preko Hrvatske za zapadnu Europu, prvenstveno Njemačku, koji
sve češće rezultiraju zabrinjavajućim incidentima poput pokušaja bijega
krijumčarskog kombija kod Srba i policijskog otvaranja vatre na isti,
pri čemu su teško ranjene dvije djevojčice.    

Mi to možemo?

Jedna banalna fraza – “wir schaffen das” (mi to možemo) – kojom je
Merkel 2015. hrabrila svoje sugrađane i političke kolege pred golemim
izazovom primanja, smještaja, skrbi, procesiranja zahtjeva za azile i
integracije gotovo milijun izbjeglica (u međuvremenu se taj broj popeo
na više od milijun), postala je simbol dubokog ideološkog rascijepa u
njemačkoj politici i društvu, svakako najdubljeg od propasti onog
nesretnog komunističke Istočne Njemačke i ujedinjenja zemlje 1990.

Druga, jednako kontroverzna parola je, naravno “refugees welcome”
(izbjeglice dobrodošle), kojom su liberalni Nijemci dočekivali kolone
izbjeglica, mahom muslimana iz Sirije, Iraka i ostatka Bliskog istoka te
godine. No ultrakonzervativci okupljeni u pokret Pegida (Patriotski
Europljani protiv islamizacije Europe) brzo su je izmijenili u
“rapefugees welcome”, aludirajući na to da su izbjeglice
ustvari silovatelji i kriminalci. 

Merkel je prije dva mjeseca, u prvom govoru nakon inauguracije za
četvrti kancelarski mandat, izjavila da je ponosna što je primila ljude
koji su u bijegu od rata i siromaštva, čime je potvrdila svoju
prošlogodišnju tvrdnju da ne žali i da bi “ponovno učinila isto”. No
dugogodišnja njemačka kancelarka znakovito se ogradila napomenom da se
takva situacija ne smije ponoviti. Istaknula je da će njena vlada
nastaviti i pojačati pomoć razvoju Afrike i Bliskog istoka i podršku
izbjegličkim programima UN-a kako se to ne bi dogodilo.  

Merkel je od te 2015. do danas toliko puta mijenjala svoj stav o
rješavanju izbjegličke, odnosno migracijske krize da je i njenim
pristašama i njenim zakletim protivnicima to postalo teško pratiti.
“Nije prihvatljivo da neke zemlje odbijaju prihvatiti ijednu izbjeglicu.
To je u proturječju s duhom Europe. Nadići ćemo to. Trebat će vremena i
strpljivosti, ali uspjet ćemo”, rekla je lani Merkel upozoravajući kako
nije pravedno da Grčka i Italija (ali potencijalno i Hrvatska) snose
najveći teret migrantske krize samo zbog svog geografskog položaja. No
zasigurno je pritom mislila i na svoju zemlju, koja je primila daleko
najveći broj izbjeglica i migranata kada ih je, kako već i ptice na
grani znaju, pozvala da slobodno dođu iz cijelog svijeta u Njemačku.

Dvije ekstremne slike izbjeglica

Prava istina, da se “poziv” Merkel odnosio samo na sirijske
izbjeglice i da je značio samo privremenu suspenziju neodržive Dublinske
regulative, prema kojoj su svi tražitelji azila odgovornost one članice
EU-a na čije tlo prvo stupe nogom, izgubila se u bujici populističke
demagogije i kolektivne moralne panike.

Slika koju su antiimigrantski i antimuslimanski nacionalisti
konstruirali o izbjeglicama kao o hordi opasnih bandita, parazita na
grbači poštenih europskih obveznika, neobrazovanih primitivaca koji se
ne mogu integrirati u zapadno društvo već ga žele islamizirati, lopova,
silovatelja, ubojica i terorista, zastrašujuće je iskrivljena
generalizacija na temelju najekstremnijih slučajeva među milijunima
ljudi najrazličitijeg porijekla, obrazovanja, socioekonomskog statusa,
mentalnog sklopa i odnosa prema aktualnoj ili potencijalnoj zemlji
domaćinu i njenim zakonima i vrijednostima.

No to ne znači da je slika koju nudi drugi  “refugees welcome” tabor,
lišen vlastitih pristranosti i zabluda. Ako je jedna strana paranoična,
zadrta i ksenofobna, to ne znači da druga nije (pre)često naivna i
sklona samozavaravanju u pogledu stvarnih i vrlo ozbiljnih problema koje
golem priljev migranata iz drastično različitih kultura posljednjih
godina, a potencijalno mnogo veći u budućnosti, nosi sa sobom. Stvarnost
je kompleksna i ne odgovara jednostranim narativima o žrtvama s jedne
ili prijetnji s druge strane. 

Za početak, iako je bilo slučajeva lažnih vijesti o zločinima čiji
počinitelji su imigranti, poput notornog slučaja “male Lise”, etnički
ruske 13-godišnje djevojčice iz Berlina koja je lažno prijavila da su je
migranti oteli i silovali (iako je njemački državljanin turskog
porijekla kasnije osuđen na uvjetnu kaznu zbog seksa s djetetom), mnogo
su češći stvarni slučajevi brutalnog silovanja, pa i ubojstva djevojaka
od strane migranata ili azilanata.

Porast migrantskih zločina uzdrmao europsko gostoprimstvo

Jedan takav je slučaj 19-godišnje Marije Ladenburger iz Freiburga,
koju je u listopadu 2016. pri noćnom povratku sa zabave zaskočio,
silovao i ubio 17-godišnji migrant iz Irana koji je lagao o svojoj dobi i
zemlji iz koje dolazi pri dolasku u Njemačku u kaotičnom izbjegličkom
valu godinu ranije. Kasnije se saznalo da je prethodno pokušao ubiti
djevojku u Grčkoj, bacivši je s litice.

Drugi takav stravični slučaj je ubojstvo 18-godišnje Talijanke Pamele
Mastropietro iz gradića Macerata koju je ubio 29-godišnji nigerijski
migrant i diler droge Innocent Oseghale, da bi potom njeno tijelo
raskomadao i spremio u dva kovčega koja je bacio u jarak. Iako je
Oseghale boravio u Italiji na temelju vize koja je u međuvremenu
istekla, nije bio deportiran iz zemlje prije nego što je izvršio ovaj
zvjerski zločin. “Što taj crv još radi u Italiji? On nije pobjegao od
rata, nego je donio rat ovamo”, komentirao je tada Salvini. Unatoč tome,
ili baš radi toga, danas je ministar u talijanskoj vladi.

Ove i mnoge druge slučajeve migrantskih zločina u zemljama EU-a možda
bismo i mogli odbaciti kao izolirane, anegdotalne primjere, da
nacionalne statistike u zemljama poput Njemačke i Švedske ne pokazuju da
je zaista došlo do porasta migrantskog kriminala i kriminalna općenito,
barem kad je riječ o nasilnim zločinima poput silovanja i ubojstava.
Tako je prema istraživanju Švedskog nacionalnog vijeća za prevenciju
kriminala broj Šveđana koji su 2016. bili žrtve kriminala porastao na rekordnu razinu za čak pet od šest vrsta kriminala.

Slučajno ili ne. Švedska je 2015. primila 162 tisuće tražitelja
azila. Isto tako, istraživanje koje je prošlog mjeseca proveo švedski
tabloid Aftonbladet dalo je alarmantne podatke o silovanju u ovoj
liberalnoj zemlji, u kojoj je državna statistika o porijeklu kriminalaca
javno nedostupna već više od deset godina: od 112 osuđenih počinitelja u
slučajevima grupnog silovanja 2016. i 2017., samo 27 ih je rođeno u
Švedskoj, a od njih samo 13 ima roditelje koji su također rođeni u
Švedskoj. Drugim riječima, 99 od 112 osuđenih silovatelja imigranti su
ili imigrantskog porijekla, od čega ih je 82 rođeno izvan Europe. Slično
istraživanje koje je proveo list Expressen dalo je još porazniji
rezultat: u 42 od 43 slučaja grupnog silovanja počinitelji su bili
stranog porijekla.

A prema istraživanju objavljenom ove godine za njemačku saveznu
pokrajinu Donju Sasku, policija je zabilježila porast nasilnog kriminala
od 10,4 % 2015. i 2016. Prema policijskoj evidenciji, u čak 92,1 %
slučajeva za ovaj su porast odgovorni upravo migranti, od kojih su mnogi
muškarci u dobi od 14 do 30 godina, što je demografska skupina koja je
univerzalno najsklonija kriminalu, bilo da se radi o Njemačkoj ili
Afganistanu. Posebno je znakovita primjedba u izvješću, koju bi mnogi
profesionalni aktivisti za ljudska prava spremno osudili kao politički
nekorektnu, da nedostatak žena i obitelji među migrantima znači da su ti
mladi muškarci lišeni “silnice koja doprinosi civiliziranju i
prevenciji nasilja”.

Nacionalisti jačaju jer se glasači ne osjećaju sigurno


U rujnu prošle godine, potpisnik ovih redaka naveo je kao glavni
faktor na njemačkim izborima, na kojima je krajnje desna, populistička,
antiimigrantska i antimuslimanska Alternativa za Njemačku (AfD) postala
treća snaga u Bundestagu (a u međuvremenu, nakon još jedne velike
koalicije desnog i lijevog centra, i glavna oporbena stranka), jednu
statistiku: gotovo polovica (49 %) anketiranih njemačkih glasača složila
se s tvrdnjom da AfD bolje od ostalih “razumije da se građani više ne
osjećaju sigurno”. Primjedba komunikacijskog stručnjaka Lutza Mayera za
Guardian da se Merkel vodi “Ikea principom – nešto za svakoga”, zgodno
objašnjava još jedan, tko zna koji po redu zaokret državne
liderice Njemačke i, de facto, Europe, o onome što je sada otvoreno
nazvala “sudbonosnim pitanjem za EU”.

Velikodušna interpretacija politike Merkel, koja je jučerašnjim
dramatičnim upozorenjem na neki način napravila puni krug od
proglašavanja multikulturalnog projekta “propalim” 2010. preko “mi to
možemo” mantre 2015., bila bi da kancelarka pokušava naći dugoročno
rješenje za izuzetno složeno, osjetljivo i da, sudbonosno pitanje,
zajedno s rijetkim saveznicima poput Emmanuela Macrona, dok populisti od
Njemačke do Italije nude pojednostavljene i zavodljive odgovore na
brige i strahove građana. Međutim, i Macron je priznao da su u Italiji desničari i populisti trijumfirali upravo zbog masovnog priljeva imigranata.

Bez rješenja centra za krizu, populisti i ekstremisti će nastaviti pobjeđivati

Manje velikodušna interpretacija bila bi da Merkel pati od kroničnog
nedostatka liderskih kapaciteta, političkih principa i dugoročne vizije,
kolebajući se između različitih pristupa i reagirajući onako kako u
datom trenutku misli da biračko tijelo želi. No bilo kako bilo, krajnji
je trenutak da svi koji se zalažu za očuvanje povijesnog projekta
europske integracije, američko-europskog saveza koji je vodio svijet
naprijed zadnjih stotinu godina i civilizacijski
neprocjenjive stečevine liberalne demokracije, konačno priznaju da je
masovna i često nekontrolirana imigracija na Stari kontinent, koja je
samo eskalirala izbjegličkom krizom, donijela sa sobom brojne neželjene
posljedice.

A jedna od najvažnijih, iako ne posebno iznenađujućih, upravo je
plimni val nacionalizma i populizma koji se podiže od Varšave do
Washingtona. Stoga bi upozorenje Merkel trebalo poslužiti kao krajnje
upozorenje da snage političkog centra moraju pronaći rješenje za
migracijsku krizu, uvažavajući da za veliku većinu europske populacije
granice i nacije-države nisu nešto što treba odbaciti uime progresivnih
ideala o svijetu bez granica i nacija. Uvažavajući, također, da slobodno
i otvoreno društvo počiva ne samo na pravima nego i na odgovornostima i
obvezama, kako za domaćine, tako i za doseljenike. U suprotnom,
populisti će nastaviti osvajati politički teren u svojoj misiji
konzervativne revolucije.

 

Preuzeto sa Indexa

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije