Ono što je po belgijskim standardima još neobičnije je to da je on prvi premijer od 1979. godine naovamo kome je francuski maternji jezik, u zemlji u kojoj 60 odsto ljudi govori holandski.
On je lijevo orijentisani premijer u zemlji koja inače pretežno glasa za desničare.
Ali ima još nešto što je atipično i karakteristično za Belgiju u vezi sa njegovim usponom.
Dok su Italija i Grčka reagovale na finansijsku krizu suspendovanjem demokratije i postavljanjem tehnokratskih vođa, u Belgiji je kriza šok terapijom vratila u život federalnu demokratiju koja je gotovo 18 mjeseci bila u komi.
Ozbiljno srozavanje, prema prošlomjesečnim ocjenama agencije Standard & Poor's, primoralo je belgijske lingvistički podijeljene političke klase da prekinu višemjesečno prepucavanje i dogovore se oko nove nacionalne vlade. Koliko dugo će vlada potrajati ostaje otvoreno pitanje.
Gospodin Di Rupo, 60, već je nazvan najslabijim premijerom u istoriji Belgije.
On je ekstravagantni ateista, socijalista, frankofon, ljubitelj velikih, crvenih leptir mašni. Na prvi pogled, on se ne čini kao čovjek koji je u najboljoj poziciji da pomiri glasače – konzervativne katolike, govornike holandskog jezika iz predgrađa – sa federalnom belgijskom vladom – ili sa samim konceptom Belgije.
Njegova koalicija ima tek mali broj poslanika sa bogatog flamanskog sjevera. On govori fluentno francuski, italijanski i engleski, ali gotovo da ne govori holandski, jezik većinskog belgijskog stanovništva.
Bart de Wever, vođa umjerene flamanske separatističke stranke koja je odnijela najveći broj glasova na prošlim izborima u junu 2010. godine, rekao je: “Moja kućna pomoćnica iz Nigerije koja je u Belgiji dvije godine bolje govori holandski od Elia.”
Anketa u frankofanskoj novini Le Soir ove sedmice pokazala je da samo 29 odsto Flamanaca ima povjerenje u njega. Podrška među govornicima francuskog iz Brisela i ekonomski nerazvijenijeg juga iznosila je 69 odsto.
S druge strane, gospodin Rupo je vješt i istrajan borac, čovjek koji se uspeo na klimavi vrh belgijskog političkog života iako njegovi počeci nisu mnogo obećavali.
Elio Di Rupo rođen je u skvoterskom naselju za italijanske imigrante u Morlanwelzu. Njegovi roditelji, seljaci bez zemlje sa još šestoro djece, uputili su se na sjever u potrazi za poslom.
Kada je Elio imao godinu dana, njegovog oca je pregazio kamion. Trojica njegove braće smještena su u sirotište, dok je majka podigla njega i njegove tri sestre sa £6 mjesečno.
“Moj život je bajka, rekao je novinaru, Francisu Van de Woestyneu, u jednoj biografiji. “To se ne može izmisliti. Ni iz čega (moja majka) nam je pružila sreću. Za praznike bi kupila sendviče koje bi prerezala na dva dijela.”
Kolege iz frankofanske ljevice kažu da su pomalo umorni od njegovih priča o “prepolovljenim sendvičima” i “jednim drvenim koferom”. Protivnici su velikodušniji. “Di Rupo je američki krem, belgijska verzija” rekao je Vincent Van Quickenborne iz flamanske liberalne stranke, Open VLD.
Brilijantan student, gospodin Di Rupo je postao doktor hemije prije prelaska u politiku 1982. godine. Iako su ga u početku ismijavali kao “malog makaronija”, postao je gradonačelnik Monsa, na belgijsko-francuskoj granici, zatim poslanik u Evropskom parlamentu, državni ministar obrazovanja i zamjenik premijera regije Walloon.
Od 1999. godine on vodi moćnu Frankofansku socijalističku stranku, jednu od najmanje rekonstruisanih evropskih stranaka.
Kada je 1996. godine Belgiju potresao skandal u vezi sa pedofilijom, Di Rupo se odbranio od nepravednih optužbi da je imao seks sa maloljetnim dječakom. Tada se prvi put otvoreno deklarisao kao homoseksualac. U nedavnoj biografiji prisjetio se kako ga je ulicom proganjala grupa novinara. “Jedan od njih je povikao: Kažu da ste homoseksualac. Okrenuo sam se i odgovorio Da, pa šta? Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Novinari su bili toliko iznenađeni da su se prestali međusobno gurati.”
Kolege i protivnici kažu da su se njegove političke vještine, u koje su belgijski mediji dugo sumnjali, pokazale tokom 18 mjeseci pregovora koji su konačno rezultirali novom vladom ove sedmice.
Njegova upornost i osjećaj za kompromise su u velikoj mjeri zaslužni za postizanje sporazuma, kojim je riješen spor u vezi sa političkim pravima frankofana u predgrađima oko Brisela sa većinskim stanovništvom koje govori holandski jezik.
Gospodin Van de Woestyne kaže: “Belgijanci su veoma zahvalni na njegovim naporima da se razriješi krizu oko formiranja vlade, koja je predugo trajala. Iako ga baš ne smatraju svojim spasiocem, barem ga doživljavaju kao čovjeka koji je okončao krizu.”
Formiranje belgijske vlade jeste teško. Ali vođenje iste u vrijeme svjetske ekonomske krize je nešto posve drugo.
Di Rupova frankofanska i flamanska koalicija obavezala se da će smanjiti budžet kako bi spriječili da zemlja (koja je nagomilala dug ekvivalentan 90 odsto BDP) doživi isto što i Irska, Portugal i Grčka.
Još teže će možda biti sprovođenje reformi kako bi se ublažile višegodišnje tenzije između zajednica francuskih i holandski govornika.
Po prvi put ikada, većina uglavnom desno orijentisanih glasača na belgijskom flamanskom sjeveru kažu da preferiraju veću autonomiju ili čak podjelu zemlje.
Može li njih gej ljevičar italijanskog porijekla koji jedva govori holandski ubijediti da vjeruju u budućnost Belgije?
Tekst iz Independenta za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić