O onome što se odvijalo iza zatvorenih vrata mnogo se pisalo, a u
nastavku ćete doznati i zašto je bolnica opisana kao “pakao na zemlji”.
Brojni novinari, ali i političari poput Roberta Kennedyja, upozoravali
su na alarmantno stanje, prenapučenost i manjak zaposlenih.
A jednom kada se bolnica našla pod povećalom javnosti, otkriveni su i svi užasi Willowbrooka.
Ilegalni eksperimenti na pacijentima
Od 1955. do 1970. dr. Saul Krugman pokušao je pronaći lijek za
hepatitis tako što je virusom namjerno zarazio pacijente Willowbrooka.
Ponekad je to činio uz pomoć hrane koju bi “začinio” fekalijama s
virusom, a ponekad se radilo o injekcijama. Naravno, sve je to radio bez
dopuštenja pacijenata ili njihovih skrbnika. Međutim, unatoč ovim
zastrašujućim eksperimentima, Krugman je 1972. izabran na mjestu
predsjednika Američkog društva pedijatara.
Poznati mikrobiolog Maurice Hilleman, Krugmanove je eksperimente
nazvao “najgorim primjerom neetičnih medicinskih eksperimenta provedenim
nad djecom na području SAD-a”.
Očajni životni uvjeti
Iako se radilo o najvećoj mentalnoj instituciji na području SAD-a,
maksimalni kapacitet brzo je prijeđen. Naime, maksimalni broj pacijenata
bio je 4000, ali još šezdesetih godina prošlog stoljeća, ta se brojka
popela do 6000. To je, naravno, rezultiralo očajnim uvjetima, a jedno
istraživanje pokazalo da je situacija u već i tada prenapučenim
zatvorima bila daleko bolja od one u Willowbrooku. Razmak između kreveta
bio je samo dvadesetak centimetara, nije bilo dovoljno WC-a, pacijente
su držali u zatvorenim kavezima gdje su se valjali u vlastitoj
prljavštini, ponekad nije bilo dovoljno hrane, a budući da nije bilo ni
dovoljno zaposlenih, ni u situacijama kada je hrane bilo dovoljno, mnogi
pacijenti nisu redovito dobivali obroke.
Nije bilo provjere zaposlenika
Za razliku od danas, u to vrijeme uprava bolnice nije provjeravala
zaposlenike koji su radili s djecom i pacijentima, pa su u Willowbrooku
radili i oni kojima to nikada nije smjelo biti dopušteno. Mnogi
pacijenti bili su izloženi seksualnom, fizičkom i emocionalnom
zlostavljanju od strane onih koji su za njih trebali brinuti.
Škola?
Iako je Willowbrook isprva osmišljen i kao mjesto na kojem bi djeca i
odrasli dobivali osnovnu edukaciju, uprava nikada nije stvorila uvjete,
a čak i u rijetkim trenucima kada bi se to dogodilo, radilo se tek o
nekoliko učenika i to na vrlo kratko vrijeme.
Smrt pacijenata
Mnogi pacijenti Willowbrooka svakodnevno su umirali iako se u većini
slučajeva smrt mogla izbjeći. Oni koji nisu zaraženi hepatitisom u
bolesnim eksperimentima, umirali su od gušenja hranom ili ospica ili
gripe koje su bile uobičajene. Da ja pacijenata bilo manje (u prosjeku,
dvije osobe brinule su o 70 pacijenata) i da je osoblje redovito čistilo
prostor i brinulo o pacijentima, većina smrtnih slučajeva mogla se
izbjeći.
Pogledajte prilog o Willowbrooku
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, Willowbrook se našao na
udaru kritika, a prva osoba koja je javno progovorila o očajnom stanju u
bolnici, bio je Robert Kennedy koji je nakon posjeta “školi” izjavio da
se radi o “zmijskoj rupi”. Tada mladi novinar, poznati (a danas i
zloglasni) Geraldo Rivera, 1972. o bolnici je snimio šokantan prilog
koji je šokirao javnost. Nakon toga snimio je još nekoliko priloga i o
Willowbrooku napisao i knjigu.
Nakon Riverina priloga, mnogi roditelji i skrbnici pacijenata podigli
su zajedničku tužbu, a zahtjev je bio da se što prije poprave uvjeti u
bolnici. Iako je ta tužba odbačena, neke kasnije tužbe polučile su
uspjeh. Ogroman dio pacijenata prebačen je u druge bolnice i domove,
uvjeti su poboljšani, a počelo se i s edukacijom pacijenata. Osnovan je i
nadzorni odbor koji je pratio pridržava li se bolnica ovih pravila.
Što se dogodilo poslije?
Ako uopće i možemo govoriti o pozitivnim stranama ovog slučaja, onda
su to zakoni koji su doneseni kako bi se ubuduće spriječile situacije
kao one koje su se dogodile u Willowbrooku koji zatvoren 1987. Neki
zakoni osigurali su programe za djecu s mentalnim poremećajem kako bi
bila što samostalnija. Drugi su mentalno hendikepiranoj djeci dopustili
pristup programima u lokalnim školama kako ih se ne bi odvajalo od
ostale djece. Međutim, jedan od važnijih zakona je onaj iz 1980. koji je
štitio prava svih ljudi koji su se iz ovog ili onog razloga našli u
mentalnim institucijama. Sve je to dovelo do zakona o zaštiti osoba s
invaliditetom ili Americans with Disabilities Act iz 1990.