From: [email protected]
To:[email protected]
Subject: Ako prođe, prođe
Date: 15.4.2020.
Danas je tri mjeseca kako sam se preselio u Norvešku. Nema mnogo toga što bih vam za sada mogao reći, a da to niste mogli pročitati u Bekimovim knjigama. Znam samo da je toplije nego što sam mislio, da noć zaista traje par mjeseci, a da su ljudi srdačniji nego što je to predstavljeno u stereotipnim anegdotama što kruže po našim malim zemljama i koje mi već odavne nisu smiješne.
Grad u kojem živim je prelijep. Stavanger je treći grad po stanovništvu i prvi po izvozu nafte u cijeloj Norveškoj. U prevodu, imaju para. U blizini centra je pristanište i neka manja luka, a u blizini luke je grafit na kojem piše Stavanger – Houston, sve sa karikaturom astronauta koji nosi čileansku zastavu na ramenu. Odakle ovaj grafit ovdje, kakve veze ima Hjuston sa malim gradom na jugu Skandinavije, te koja je uloga čileanskog astronauta nemam pojma. Ali mi se mnogo sviđa.
Što se tiče posla, na univerzitetu je okej. Ljudi čituckaju i pišu, nošeni postmodernističkim zanosom zapadno-evropske liberalne akademije, vjerujući da to zaista nešto znači. Možda i znači. A, možda je mene, što bi Veličković rekao, akademski šarlatanizam Bosne i Hercegovinu penetriran etnonacionalističkim ideologijama godinama uvjeravao i na kraju uvjerio u drugačije. Vidjećemo.
Inače, ovdje nas (bosance, jer se mora naglasit ko je ko u bosni inače će se čitalac zbuniti, jel da) zovu hiper-integratorima. Bar sam tako pročitao u nekom naučnom radu bivšeg norveškog diplomate i profesora što je radio nešto u SAD. Šta, ne znam. Što se tiče ovog šta hiper-integrator predstavlja, malo mi je teže objasniti. Otprilike, to bi značilo da smo ultra brzi u prilagođavanju novim sredinama, kulturama, sistemima. Kontam, i nije im to neki pronalazak. Prošao je ovaj narod vijekove okupacija, asimilacija, integracija i ostalih -cija. Isto tako kontam – nema tog Bosanca koji se svojom voljom prilagodi ovako pedantnom i superorganizovanom sistemu kao što je u nordijskim zemljama. Nema, dok ga muka ne natjera. A mnoge nažalost jeste.
Inače, ovdje ti je gotovo pa sve uređeno. Mislim da je to je i najveći problem. Nas iz ex Juge, ali i mnogih zemalja bivšeg Istočnog Bloka. Pogotovo Poljaka koji su zadnjih par dekada u hiljadama dolazili u Norvešku da rade na platformama, gradilištima, u školama. Jednostavno, gotovo pa da se nema na šta čovjek požaliti. Sad shvatam na šta je Bekim mislio kad je rekao – Bosna je sjebana, ali Norveška je gora. Isto je rekao i Milan kad smo igrali basket. Milan radi kao stručnjak zdravstvene njege u domu za starije već 4 godine. Kaže – sve je super, dobra plata, ne radim mnogo i imam dosta slobodnog vremena. Kaže, pa sjetno dodaje – ali fali mi onog belaja, neizvjestosti, drame, dreke. Kontam, nije nam ni ovo neki pronalazak. To je Žižek, u otvaranju dokumentarca Love Thy Symptom as Thyself, davno, još 1996-te, objasnio dok je stajao na mostu u centru Ljubljane govoreći da je Balkan podsvjesno Evrope, da mi volimo ovaj patrijarhalni despotizam, i da nama taj ‘belaj’ koji nosimo duboko u nama dođe kao kulturološka tetovaža. Za života je sa nama, gdje god bili. Možda i jest. Ne znam. Ali, nije to tema sada. Imao sam jedan problem, slušaj da ti pričam.
Pri kraju marta mi je ponestalo lijekova koje sam prošfercao iz Bosne i za koje sam cariniku na aerodromu rekao da su neki vitamini jer mi je slab imunitet. Naravno, čovjek je u to povjerovao i poželio mi sretan boravak u Norveškoj (kod nas bi rekli budala, a u tamo je to normalna, dobronamjerna osoba, no da ne ulazim sada u debatu o judeo-hrišćanskim vrijednostima). Uglavnom, nestalo ti meni lijekova. Odem ja u neku fensi kancelariju nekog popularnog privatnog doktora što mi je preporučila ekipa sa basketa. Ulazim ja, kada tamo lijep visok momak, lako uočljivih plavih očiju, vitkog stasa i vidi se u odličnoj fomi. Moderni viking, jebote. Dođoh sebi i shvatih da ne znam ja norveški, ali da to neće biti problem. Ovdje ti svako priča engleski ko da ga je doktorirao. Tamo vamo, baulja mladi doktor po nekim bazama, kad me nađe (kažem ti, sve uređeno bolan). Gleda, pa kaže.
Nikola Lero, 19.12.1991, born in Sarajevo.
Rekoh – Yes. Ćuti on, ćutim ja.
Kad, odjednom, nakon manjeg prenemaganja, pročepi iz njega – Ja sam ti bolan iz Mostara. Doduše, ovdje sam i rođen i odrastao tako da mi je naš malo slab. Nemoj zamjerit.
Rekoh, ma dobar si, vidjeći da je njemu drago što je naletio na nekog ‘našeg’ i što može prozboriti koju opušteno.
Poslije kratke priče o tome otkud on tu radi kao doktor i o njegovoj specijalizaciji za dermatologa u Oslu, koja mene u tom trenutko iskreno ni najmanje nije interesovala, nastavi on lagano sa objašnjavanjem norveškog zdravstenog sistema. Ide korak po korak i pokazuje mi kako je gotovo potpuno digitalizovan, kako na klik zna sve o meni, i kako bi mi koristilo da uzmem lijekove na neku plavu karticu koja spašava od one lavirontovske birokratije, uputnica, ispisnica i čega već ne. E, to me već interesovalo. Priča on, priča, al’ ne spominje cijenu.
Kažem mu ja – Hvala ti zemljače, ili šta smo već, stvarno. I sve je to super, napredno i to. Ali, reci ti meni, koliko su ti ovi lijekovi, nemam ti ja ovdje osiguranje.
Reče on 120 eura po kutiji i pita jel ti mnogo.
120 eura, đe nije! U Bosni to džaba (nije džaba, plaćamo to debelo, ali da ne ulazim sad u detalje organizacije raspodjele socijalnih doprinosa u BIH).
Čeka on, čeka, pa izusti sa blagim mostarskim akcentom i norveškim kotrljajučim r – Sad ćemo vidjet šta se može uradit.
Pročeprka po računaru, napisa par redova i reče – evo, sada će ti bit 60% jeftinije, sredio sam nešto. Ako prođe, prođe. Samo ne govori ništa u apoteci, nek misle da si došao da radiš ovdje na naftnoj platformi.
Odgovorih u redu, a u meni glasno odjekuje ono “ako prođe, prođe”.
Kontam – pa ako to nije bosanski mentalitet, ja stvarno ne znam šta je. Kontam dodatno – gledaj ti ovo, propade onolika teorija i istraživanja o hiper integratorima u svega tri riječi. Čitav sistem, decenije istraživanja, investicija, razvojnih politika, teorija, studija slučaja i šta već ne pade u vodu u svega tri riječi – Ako prođe, prođe.
Ugovorismo nakon pregleda neku kafu ali nikad ne odosmo na nju. Nije me to iznenadilo jer mislim da su i ta ugovoranja kafa i piva kad sretneš nekog ‘svog’ vani neki akt, eto, onako, da kažem čisto kulture radi. Bar je u ovom slučaju to tako bilo. Iskreno, ne znam ni sam zašto sam rekao da će mi bit drago da se vidimo i sjednemo malo. Tih dana mi nije bilo do upoznavanja ‘naših’, pa makar oni i norvežanski naši bili. Ma lažem. Čitao sam Uelbekovu Mogućnost ostrva i nije mi bilo do upoznavanja nikoga.
No, o tome ti pišem u drugom mejlu.
Pozdrav i čuvaj se,
Nikola
p.s. E, da. Prošlo je.