Mrtve zone u oceanima u kojima gotovo da i nema kisika
učetverostručile su se od polovice prošlog stoljeća, a u priobalnim
morima danas postoji deset puta više takvih zona, upozorava nova analiza
objavljena u časopisu Science.
Većina morskog života ne može preživjeti u takvim zonama. Ako se
dosadašnji trend nastavi, doći će do masovnog izumiranja, a teške
posljedice osjetit će i milijuni ljudi koji ribolovom prehranjuju svoje
obitelji.
Globalno zatopljenje
Pad razine kisika u morima uzrokovan je globalnim zatopljenjem:
toplija voda zadržava manje kisika. Priobalne mrtve zone rezultat su
ispuštanja gnojiva i kanalizacije u more.
“Velika izumiranja u svjetskoj povijesti povezana su s klimatskim
zatopljenjem i padom razine kisika u oceanima”, izjavila je voditeljica
istraživanja Denise Breitburg s Centra za istraživanje okoliša
Smithsonian.
Međutim, Breitburg smatra da se radi o rješivom problemu. Kao primjer
navodi suzbijanje mrtvih zona u zaljevu Chesapeake u SAD-u i na rijeci
Temzi u Velikoj Britaniji koje je ostvareno poboljšanim poljoprivrednim
praksama i uređenim sustavom kanalizacije.
Profesor Robert Diaz s Instituta za znanost o moru u Virginiji ipak
zabrinjavajućom smatra činjenicu da svjetske vlade mrtve morske zone ne
smatraju prioritetnim problemom.
Težak udarac za ljude i životinje
Oceani prehranjuju 500 milijuna ljudi u svijetu, osobito u siromašnijim zemljama.
Danas je u svijetu zabilježeno 500 mrtvih zona u priobalnim morima,
no znanstvenici strahuju da je njihov stvarni broj mnogo veći.
Otvorena mora imaju prirodno nizak udio kisika, osobito na zapadnim
obalama kontinenata, zbog načina na koji Zemljina rotacija utječe na
oceanske struje. Međutim, takva se područja posljednjih godina
dramatično šire.
Prema karti koju je objavio ugledni Science (slika dolje), takvih zona ima i u Jadranu, osobito u njegovu sjevernom dijelu.
Ukupna razina kisika u svim oceanima od 1950-ih pala je 2 posto, to
jest za 77 milijardi tona. Zbog smanjene razine kisika morski organizmi
sporije rastu, teže se razmnožavaju i lakše obolijevaju.
Kako temperatura mora raste, razina kisika se smanjuje, pa životinje
moraju ubrzano disati – čime troše još veće količine kisika.
“Najteži ekološki problem današnjice”
Pad razine kisika pokreće opasni začarani krug, jer mikrobi koji se
razvijaju u mrtvim zonama proizvode velike količine dušikovog oksida. To
je staklenički plin 300 puta moćniji od ugljičnog dioksida.
Ispuštanje gnoja, gnojiva i kanalizacije u priobalna mora pogoduje
cvjetanju algi, čijim se raspadanjem opet isisava kisik iz mora. Oko
takvih područja često se nalaze bogata ribolovna područja jer se ribe
hrane algama, no Breitburg upozorava da to nije održivo.
“Mijenjamo način na koji ti sustavi funkcioniraju i tako smanjujemo njihovu otpornost”, ističe.
Kirsten Isensee iz UNESCO-ove Međuvladine oceanografske komisije
smatra da se s tim problemom čovječanstvo mora nositi “na globalnoj
razini”.
Lucia von Reuser, članica organizacije Mighty Earth, koja je nedavno
dokazala vezu između proizvodnje mesa i velike mrtve zone u Meksičkom
zaljevu, smatra da je za mrtve zone zaslužno onečišćenje koje dolazi iz
“velikih poduzeća za proizvodnju mesa koja dominiraju svjetskim
poljoprivrednim sustavom”.
Diaz navodi da je gubitak kisika iz oceana najteži ekološki problem današnjice.
“Kada ne možete disati, ništa drugo nije važno”, citira Diaz slogan američke Udruge za plućne bolesti.