Multidisciplinarno istraživanje koje su sproveli Institut za evolutivnu biologiju iz Španije, Univerzitet Zapadnog Ontarija i Univerzitet Harvard, a koje je u januaru 2025. objavljeno u časopisu Cell, bavilo se temom koja na našim prostorima oduvijek privlači pažnju – genetskom istorijom Balkana, od rimskih vremena do seobe Slovena.
Uistraživanju je učestvovalo čak 70 naučnika, među kojima je bilo više od 30 istraživača iz Hrvatske, uključujući ugledne antropologe, genetičare i istoričare.
Oni su rekonstruisali i analizirali kompletne genome 146 drevnih pojedinaca, čiji su ostaci iskopani uglavnom na teritoriji današnje Hrvatske i Srbije. Rezultati su pokazali da su populacije na ovim prostorima genetski sličnije nego što se ranije pretpostavljalo.
Do sličnih zaključaka došla je i studija kada je analizirala sličnost genetskog materijala Srba i Albanaca.
Rimsko nasleđe
Zajedničkim radom naučnici su rekonstruisali genetsku istoriju Balkanskog poluostrva tokom prvog milenijuma nove ere. U istraživanju je analizirano i 58 uzoraka iz Hrvatske, prikupljenih sa više antičkih i srednjovekovnih arheoloških nalazišta.
Studija se fokusirala na dva ključna istorijska perioda – vrijeme rimskih osvajanja i vladavine na ovim prostorima, od približno 1. do 400. godine nove ere, kao i na razdoblje seobe naroda i ranog srednjeg vijeka, od 400. do 900. godine. Većina analiziranih uzoraka potiče upravo iz tih epoha.
Uzorci su prikupljeni iz rimskih urbanih centara, poput Zadra, Viminacijuma (današnjeg Kostolca u Srbiji), Siska, Osijeka i Niša, ali i iz manjih ruralnih zajednica koje su obilježile rani srednji vijek, među kojima su Bojna, Nuštar, Jagodnjak i druga arheološka nalazišta.
U istraživanje je uključeno i nekoliko uzoraka mlađeg datuma. Najnoviji među njima potiču iz Lepenskog Vira u Srbiji, iz 15. i 16. veka, kao i iz Kosinja u Lici, iz 17. i 18. vijeka.
Velike demografske promjene
Nakon što je Rimsko carstvo u 6. vijeku trajno izgubilo kontrolu nad Balkanom, uslijedio je masovan priliv stanovništva genetski srodnog današnjim populacijama slovenskog govornog područja istočne Evrope, pokazuje studija.
Njihov genetski trag danas čini između 30 i 60 odsto porijekla savremenih balkanskih naroda, što autori istraživanja opisuju kao jednu od najvećih i najtrajnijih demografskih promjena zabilježenih u Evropi tokom ranog srednjeg vijeka.
Kako ističe dr Mario Novak sa Instituta za antropologiju, ovo istraživanje predstavlja svojevrsnu pilot-studiju. Pod vođstvom Univerziteta Harvard u toku su obimnija istraživanja koja će dodatno rasvijetliti genetsku istoriju savremenih stanovnika jugoistočne Evrope, ali i Slovena u cjelini.
Genetsko nasljeđe Balkana
– Ovim istraživanjem dobili smo nepobitne biološke dokaze o masovnom naseljavanju ljudi i zajednica koje su govorile slovenskim jezicima tokom ranog srednjeg vijeka, sve do Grčke i Egejskih ostrva. Većina genetskog nasljeđa današnjih stanovnika Balkana potiče upravo iz tih seoba. Prema dosadašnjim rezultatima, slovenska komponenta čini između 50 i 60 odsto genetskog nasljeđa Hrvata i Srba, dok se njen udio prema jugu Balkana postepeno smanjuje – objašnjava Novak.
On dodaje da je u genetskom nasljeđu današnjih stanovnika Balkana značajno zastupljen i doprinos starosedelačkog stanovništva – od zajednica iz bronzanog i gvozdenog doba do rimskih doseljenika pristiglih iz različitih dijelova Carstva. Analiza drevnog DNK tako pokazuje da su, bez obzira na današnje državne granice, stanovništvo Balkana oblikovali zajednički demografski procesi.