Veći dio prošle godine, od svoje invazije na Ukrajinu 24.veljače prošle godine, ruski predsjednik Vladimir Putin
uzdao se u svoju navodnu energetsku svemoć, držeći globalno
gospodarstvo kao taoca svojih hirova. Od prošlog ljeta, Putin je
obustavio opskrbu Europe prirodnim plinom, nadajući se da će se
Europljani, smrzavajući se bez grijanja tijekom zime, okrenuti protiv
svojih vlasti i učiniti nastavak zapadne podrške Kijevu nemogućim.
Prijetnja doista jest bila snažna – 2021. godine frapantnih 83 posto
ruskog plina izvezeno je u Europu. Ruski ukupni globalni izvoz od 7
milijuna barela nafte dnevno i 200 milijardi kubnih metara plina iz
cjevovoda godišnje, čini oko polovicu saveznih prihoda zemlje. Što je
još važnije, ruski izvoz roba igrao je ključnu ulogu u globalnim lancima
opskrbe – Europa se oslanjala na Rusiju kad je u pitanju 46 posto svoje
ukupne opskrbe plinom, s usporedivim razinama ovisnosti o drugim ruskim
proizvodima, uključujući metale i gnojiva.
No, sada, kako se bliži godišnjica Putinove invazije, očito je da je
Rusija trajno izgubila svoju nekadašnju gospodarsku moć na globalnom
tržištu, navodi u svojoj iscrpnoj analizi Foreign Policy.
Zahvaljujući neuobičajeno blagoj i toploj zimi u Europi, Putinov
pritisak maksimalne moći ispuhao se i najveća žrtva Putinovog plinskog
kockanja – kako su još jesenas neki predviđali – bila je sama Rusija.
Putinova moć utjecaja kada je u pitanju prirodni plin sada više ne
postoji jer svijet – i što je najvažnije, Europa – više ne treba nužno
ruski plin.
Daleko od smrzavanja nasmrt, Europa je vrlo brzo uspjela osigurati
alternativne opskrbe plinom prelaskom na globalno tržište ukapljenog
prirodnog plina (LNG). To uključuje procijenjenih 55 milijardi kubnih
metara iz Sjedinjenih Država, dva i pol puta više od predratnog
američkog izvoza LNG-a u Europu. Zajedno s povećanjem opskrbe iz
obnovljivih izvora, nuklearnih izvora i u međuvremenu ponovno aktualnog
ugljena, ove alternativne opskrbe smanjile su ovisnost Europe o ruskom
plinu na 9 posto ukupnog uvoza plina. Točnije, Europa sada kupuje više
LNG-a nego što je ikada kupovala ruskog plina.
Nema zime što se plina tiče
Nadalje, neuobičajeno topla zima u Europi znači ne samo da su izbjegnuti
najgori mogući scenariji, već su puni skladišni spremnici u Europi
jedva trošeni i zalihe se mogu prenijeti u iduću zimu. U siječnju su
njemački spremnici za skladištenje bili na rekordnih 91 posto
popunjenosti, u odnosu na 54 posto prošle godine, što znači da će Europa
morati kupiti znatno manje plina 2023. nego 2022. godine.
Implikacije toga su goleme. Europa sada ima osiguranu dostatnu opskrbu
energijom barem do 2024. godine, što joj daje dovoljno vremena da se
jeftinija alternativna opskrba energijom – i obnovljivi izvori i
tranzicijska goriva – u potpunosti upogoni i počne funkcionirati. To
uključuje uvoz dodatnih 200 milijardi kubnih metara godišnje u izvoznom
kapacitetu LNG-a do 2024. godine, što je dovoljno da se u potpunosti i
trajno zamijene ruske isporuke plina od 200 milijardi kubnih metara
godišnje jednom zauvijek.
Nadalje, dani globalno skupe energije uslijed ruskog stezanja opskrbe su
zauvijek gotovi, procjenjuje Foreign Policy. Uz manju očekivanu
europsku potražnju za LNG-om, Kina se okreće od globalnog LNG-a prema
domaćim izvorima. Zajedno s brzo rastućom opskrbom LNG-om, malo je
iznenađenje da tržište terminskih (futures) ugovora – isporuka se
realizira u budućnosti po danas dogovorenoj cijeni – za plin sada
kreiraju cijenu plina tako da bude jeftiniji od prijeratnih cjenovnih
razina u godinama koje dolaze.
Putin, s druge strane, nema više mogućnosti i načina da zamijeni svojeg
bivšeg primarnog klijenta, odnosno Europu, nekim drugim. On sada na teži
način otkriva da je potrošačima puno lakše zamijeniti nepouzdane
dobavljače robe, nego što je dobavljačima pronaći nova tržišta. Putin
već sada ne izvlači praktički nikakvu zaradu od prodaje plina, budući da
je njegovih prijeratnih isporuka 150 milijardi kubnih metara plina
putem plinovoda u Europu zamijenjeno s mizernih 16 milijardi kubnih
metara u Kinu i neznatnom zaradom od prodaje LNG-a na globalnom tržištu,
jedva dovoljno da pokrije troškove.
Jednostavno, kako se navodi, ne postoje tržišta na kojima bi Putin mogao
nadomjestiti niti blizu taj manjka od 150 milijardi kubnih metara –
Kina neće imati potrebni kapacitet cjevovoda da bi primala više plina
još najmanje jedno desetljeće, a k tome ionako preferira domaće izvore
energije i nabavku od većeg broja izvora, dok ruska zaostala tehnologija
onemogućuje povećanje izvoza LNG-a zbog spore proizvodnje.
Urušavanje energetske pozicije
Putinov utjecaj i kada je nafta u pitanju također se smanjuje. Prošli su
dani kada je strah da će Putin povući ruske zalihe nafte s tržišta
uzrokovao vrtoglavi skok cijena nafte za 40 posto u dva tjedna. Kada je
kao odgovor na prošlomjesečno postavljanje gornje granice cijena nafte
od strane skupine G7 Putin najavio od 1. veljače zabranu izvoza u zemlje
koje su prihvatile gornju cijenu nafte, cijene nafte su zapravo pale. A
razlog tome je što je sada očito da svijet više ne ovisi o Putinovoj
nafti.
Tržište nafte se okreće u korist kupaca, a ne prodavača, uslijed sve
veće ponude i to je više nego dovoljno da se kompenzira mogući pad
proizvodnje ruske sirove nafte. U prosincu je zamjenik ruskog premijera
Aleksandar Novak rekao ruskim medijima da je vlada spremna smanjiti
proizvodnju sirove nafte do 700.000 barela u 2023. Cijene nafte sada su
niže nego prije rata u Ukrajini, a samo u drugoj polovici 2022. došlo je
do porasta ponude za 4 milijuna barela dnevno od proizvođača poput
Sjedinjenih Država, Venezuele, Kanade i Brazila.
S još većim novim isporukama koje se očekuju ove godine, sva izgubljena
ruska sirova nafta bit će neprimjetno i lako zamijenjena u roku od svega
nekoliko tjedana. S time da ovaj put, pak, Putin ne može natjerati
Saudijsku Arabiju da priskoči u pomoć drastičnim smanjenjem proizvodnih
kvota proizvođača iz skupine OPEC+, kao što je učinio prošlog listopada,
a tome je tako zato što SAD sada pauziraju s ključnim saudijskim
transferima oružja i tehnologije uslijed pojačane međunarodne kontrole
znatnog viška neiskorištenih kapaciteta skupine OPEC+.
Putinova moć također je okopnjela jer ga ograničenje cijena od strane G7
osuđuje na poziciju gubitnika, što urušava energetsku poziciju Rusije
što god ruski predsjednik učinio. Kina i Indija, bez izričitog
sudjelovanja u konceptu gornje granice, ipak je iskorištavaju kako bi
postigle čvrstu nagodbu s Rusijom o popustima do 50 posto, pa iako
Indija kupuje 33 puta više ruske nafte nego što je bila prije godinu
dana, Rusija ne ostvaruje veliku zaradu s obzirom na troškove
proizvodnje zbog skupljeg transporta. istovremeno, ako Putin još više
smanji proizvodnju, kao što je prijetio da će učiniti, izgubit će
globalno važan udio na tržištu nafte, što je dugo bila njegova opsesija,
uslijed sve zasićenijeg tržišta nafte i daljnjeg pada vlastitih prihoda
u trenutku kada je već ionako ‘gladan‘ gotovine.
Nikad više neće moći izazvati takav kaos
Čak su i drugi Putinovi robni aduti potrošeni. Njegova strategija da
hranu koristi kao oružje neslavno je propala kada su se čak i njegovi
nominalni saveznici okrenuli protiv njega, a na određenim tržištima
metala na kojima je Rusija povijesno dominirala, kao što su tržišta
nikla, paladija i titana, kupci koji strahuju od ucjena u kombinaciji s
višim cijenama, ubrzali su povrat poslovanja na prijašnja područja i
ponovno oživjeli uspavana javna i privatna ulaganja u ključne lance
opskrbe mineralima i rudarske projekte.
Ona su uglavnom u Sjevernoj i Južnoj Americi te Africi, gdje se nalaze
mnoge neiskorištene rezerve minerala. Zapravo, na nekoliko ključnih
tržišta metala, kao što su kobalt i nikal, ukupna proizvodnja novih
rudnika koji će biti otvoreni u iduće dvije godine, stvorit će više nego
dovoljnu ponudu da trajno zamijeni ruske metale u globalnim opskrbnim
lancima.
Putinove neuspješne ekonomske strategije još su jedan skup pogrešnih
procjena koje treba dodati na sve duži popis takvih, od njegovog
podcjenjivanja građana Ukrajine kada je obrana njihove zemlje u pitanju,
do podcjenjivanja kolektivnog jedinstva i snage volje Zapada. No,
Putinov neuspjeli ekonomski i energetski rat, dakako, nije prošao bez
posljedica. Prelijevanje krize je utjecalo na mnoge živote,
transformiralo opskrbne lance, promijenilo trgovinske tokove, a
potrošači još uvijek osjećaju udar viših cijena budući da novokreiranim
nižim cijenama treba neko vrijeme da procirkuliraju kroz gospodarstvo.
No, bitno je da se svemu tome nazire kraj. Nikada više Putin neće biti u
položaju da izazove takav kaos i poremećaje u globalnom gospodarstvu
jer je trajno oslabio najsnažnije i najvažnije ruske adute – moć
njezinog energetskog i robnog sektora – do razmjera da je stvar
nepopravljiva. Rat na bojnom polju još traje, ali barem je na ekonomskom
planu pobjeda na vidiku, zaključuje se u analizi Foreign Policyja.