Početkom decembra 1952. godine London je zahvatilo neuobičajeno hladno vrijeme i ljudi su sve više grijali spaljivanjem velike količine uglja.
Poslijeratni ugalj, koji se koristio u Velikoj Britaniji, bio je niskog kvaliteta i pun sumpora (sličan lignitu), dok je kvalitetniji ugalj (poput antracita) obično bivao izvožen kako bi se otplatila dugovanja iz Drugog svjetskog rata. Tako su Britanci grijanjem stvarali dim sa velikom količinom sumpor-dioksida.
Pored toga, bilo je zagađenja i dima iz vozila – posebno iz parnih lokomotiva i autobusa na dizel, koji su zamijenili nedavno napušteni sistem električnih tramvaja. Ostali industrijski i komercijalni izvori takođe su doprinijeli zagađivanju vazduha.
Onda se 4. decembra nad Londonom slegao anticiklon, a kako nije bilo vjetra, nastala je temperaturna inverzija – hladan vazduh je bio u nižim predjelima, zarobljen ispod višeg sloja toplog vazduha.
Sljedećeg dana rezultat je bio taj da je magla, pomiješana sa dimom iz kućnih i industrijskih dimnjaka, česticama poput onih iz izduvnih gasova motornih vozila i drugih zagađivača, kao što je sumpor-dioksid, formirala postojani žućkasto-zelenkasti smog, koji je sljedećeg dana obavio čitav London.
To isprva nikog nije čudilo – London je poznat po magli, a ni smog nije bio ništa novo. Naime, sama reč "smog" kovanica je engleskih riječi "smoke" što znači dim i "fog", što znači magla, a nastala je početkom 20. vijeka.
Ali ovakav smog ni Englezi nisu nikada ranije vidjeli, a onda je uslijedilo ono najgore.
Najranjiviji stanovnici – djeca, stariji ljudi i hronično bolesni, brzo su se razboljeli i umirali. Tada su shvatili da je taj smog toksičan, ali je tek kasnije utvrđeno kolike su zapravo bile razmjere smoga koji je zbog boje nazivan i "velikom supom od graška", a ispostavilo se da je sadržao otrovnu sumpornu kiselinu.
Kako je vlada doprinijela katastrofi
Magla je trajala pet dana. Prema nekim svjedočenjima, premijer Vinston Čerčil je odbacio opasnost od ovog smoga. Serija "Kruna" koja se bavi život kraljice Elizabete Druge predstavila Čerčila kao toliko tvrdoglavog da je shvatio ozbiljnost situacije, tek kada je njegova ministarka poginula jer od magle nije mogla da vidi autobus kako joj se približava.
Iako je u seriji istina malo "nategnuta", brojni izvještaji navode da je on isprva zaista odbacivao opasnost, nazivajući maglu samo neuobičajenom vremenskom prilikom, koja nije povezana sa ljudskim postupcima.
Međutim, Čerčil je brzo priznao da je magla koja je pokrivala London bila mnogo intenzivnija i da je opasna po zdravlje zbog dima koji je sadržavala, a koji je nastao spaljivanjem uglja niskog kvaliteta.
Godine 1952, Britanija se tek postepeno oporavljala od Drugog svjetskog rata, a mnoge stvari, uključujući ugalj, ostale su racionalizovane. Ipak, prije nego što je katastrofa zbog magle pogodila London, Čerčilova vlada je objavila da stanovnici mogu bez ograničenja da kupuju najosiromašeniji ugalj da bi se grijali, a to je, kako je kasnije nauka utvrdila, ujedno i onaj koji najviše zagađuje vazduh.
Posljedice
Kada su se konačno promijenile vremenske prilike, toksična magla se ubrzo razišla.
Politička kriza koja je uslijedila nakon ove katastrofe natjerala je vladu da istraži probleme zagađenja vazduha ne samo u Londonu, već u cijeloj Britaniji, a poslužila je kao presudni katalizator za donošenje zakona o čistom vazduhu 1956. godine.
Uslijedio je i unapređeni zakon iz 1968. pa je zagađenje vazduha znatno smanjeno. Kasnije je utvrđeno i da je magla najvjerovatnije odnijela oko 12.000 žrtava.
Na godišnjicu Velikog smoga se obilježava i Dan smoga.
Taj dan takođe označava sredinu međunarodne sezone smoga, a potekao je iz inicijative da se podijele iskustva ljudi koji žive sa zagađenjem u Londonu i Nju Delhiju, gdje je vazduh među najgorima u svijetu.
Konačno otkriveno kako je smog postao toksičan
Međutim same uzroke ovako toksičnog smoga niko donedavno nije rasvjetlio. Zato su Renji Zang i njegov tim istraživača krenuli da istražuju i otkrili da je azot-dioksid hemijski reagovao sa relativno benignim sumpor-dioksidom i nastala je smrtonosna sumporna kiselina.
"Već duže vrijeme je poznato da su sulfati veliki dio magle, a čestice sumporne kiseline nastale su iz sumpor-dioksida koji je izlazio iz dimnjaka kuća i termoelektrana na ugalj", ispričao je Zang za "Biznis insajder".
Napomenuo je i da do tada nije bilo potpuno jasno kako je sumpor-dioksid postao sumporna kiselina, a onda su otkrili tačne mehanizme hemijskih reakcija.
Zang kaže da je veliku ulogu igrala prirodna magla endemična za London i ušće rijeke Temze. Zbog relativno velikih čestica, hemijske reakcije lakše su se događale. Slične količine zagađenja događaju se i u Kini, ali do sada nije zablježen sličan slučaj smrtonosne magle. Zang to objašnjava velikom količinom vještačkih đubriva koje Kina koristi. Zajedno sa gustim saobraćajem to dovodi do velikih količina amonijaka u atmosferi.
Amonijak neutrališe čestice sumporne kiseline što spasava Kineze od masovnog umiranja kakvo je pogodilo London 1952. godine. Istraživači se sada nadaju da će razumijevanje uzroka smrtonosne londonske magle pomoći i ostalim gradovima da se uhvate u koštac sa vlastitim zagađenjem.