“Luis, voljela bih da vidiš osmijeh na mom licu. Tvoj rad predstavlja
sve što najviše cijenim. Tako sam sretna što te priča dotaknula”,
odvratila mu je Jolie.
Bili su to lijepi dani, vrhunac karijere argentinskog odvjetnika,
“junaka, borca za pravdu iz stvarnog života”, koji je slavu stekao kao
progonitelj najvećih svjetskih zločinaca u Den Haagu, na sudu osnovanom
nakon genocida u Ruandi i Srebrenici.
Na čelo Ureda glavnog tužitelja Međunarodnog kaznenog suda
(ICC) Ocampo je došao 2003. nakon poznatih parnica koje je u rodnoj
Argentini vodio protiv pripadnika argentinske vojne hunte. Željan
dokazivanja i svjestan da je dobio veliku šansu, Ocampo je prionuo na
trpanje najpoznatijih ubojica, silovatelja i vođa dječjih vojnih
jedinica u zatvor. Njegova reputacija bila je ona profesora prava
autoritativnog držanja, bio je svojevrsno utjelovljenje svjetske
savjesti, odnosno poruke da zločini i kriminal neće proći nekažnjeni.
Otvorio je lov na Josepha Konyja, krvnika iz DR Konga i CAR-a, istraživao genocid u Darfuru, pred sud pozvao Thomasa Lubangu,
šefa okrutne kongoanske milicije. Bavio se političkim zločinima vlada u
Keniji, Maliju i Ugandi. Putovao je u ratne zone, vodio intervjue sa
svjedocima, izdavao je naloge za uhićenje šefova država, ručao s
poslovnim ljudima i visokim dužnosnicima, činilo se da fascinira sve oko
sebe. U tekstu iz 2011. ugledni američki The Atlantic uvrstio ga je
među “hrabre mislioce”, osobe koje su riskirale ugled, imovinu i živote
kako bi “slijedile velike ideje”.
Forenzika? Ma ne
Nije ni
čudo da je očarao velike svjetske zvijezde. Prijateljstvo s Angelinom
Jolie imalo je posebno mjesto u njegovu srcu. U uhićenju ugandskoga
gospodara rata Josepha Konyja Lara Croft trebala je
poslužiti kao mamac. “Jolie ima plan: pozvati Konyja na večeru i onda ga
uhititi”, pisao je Ocampo suradniku. “Možda u sve uključimo i Brada.”
Kontaktirao je i s drugima. S Georgeom Clooneyjem razgovarao je o praćenju pokojnog libijskog vođe Muamera Gadafija, a Seana Penna imao je namjeru angažirati za jednu akciju u Južnom Sudanu.
Te
pojedinosti iz životopisa tužitelja bliskog holivudskom glamuru svjetlo
dana ugledale su nedavno, nakon što je 40.000 internih dokumenata
Međunarodnog kaznenog suda i drugih izvora došlo u ruke francuskom
istraživačkom portalu Mediapart, transnacionalnom projektu Europska
istraživačka suradnja, i njemačkom Der Spiegelu kojem je Ocampo dao
intervju.
Dokumenti bacaju posve novo svjetlo na Ocampa. Za
početak se čini da je slavni tužitelj bio poprilično traljav u poslu
koji nije uključivao medijsko eksponiranje i velike govore. Tako se u
slučaju kongoanskog gospodara rata Lubange oslonio na anonimne svjedoke,
a slučaj mu se dva puta gotovo raspao. Interne kritike su pljuštale,
pokazuju dokumenti. Peter Kaul, njemački odvjetnik
specijaliziran za međunarodno pravo, tvrdi da su njegovi svjedoci bili
problematični i da im nisu pružili nikakve nove informacije. I
argumentacija mu je često bila tanka.
Tijekom istrage zločina u
Libiji za vrijeme Gadafija, Ocampo je praktički kompromitirao neovisnost
suda, pokazuju dokumenti. Naime, 2011. Vijeće sigurnosti UN-a povjerilo
mu je da istraži optužbe o ratnim zločinima. Za početak, Ocampo nije
proveo istragu na terenu iako su mu to savjetovali kolege. – Potrebno je
skupiti forenzičke dokaze i drugu dokumentaciju – rekao mu je jedan
suradnik. Ocampo se nije složio. – Dovoljne su informacije novinara i
izjave prebjega – rekao je.
Kad su Francuska, Velika Britanija i
SAD objavili rušenje “zločinačkog Gadafijeva režima”, Ocampo je
telefonski razgovarao s francuskim ministrom vanjskih poslova i rekao mu
da otvara istragu protiv Gadafija, jednog ili dvojice njegovih sinova i
tri ili četiri suradnika. Osjetljivu informaciju nije smio otkriti,
pogotovo ne jednoj od strana u sukobu. One su vrlo skoro iscurile u
medije, optuženici su dobili prednost zbog upozorenja, a vanjska
intervencija u Libiji dobila je dodatno opravdanje nakon što je izdao
naloge za uhićenje. Ocampo negira da je sa stranim dužnosnicima
raspravljao o optužnicama. – To je laž – tvrdi. Iako je od podignutih 30
optužnica protiv libijskih dužnosnika samo jedna rezultirala
procesuiranjem i osuđujućom presudom, Ocampo je nakon Gadafijeva
svrgavanja otputovao u Libiju i održao slavodobitan govor pred kamerama,
predstavljajući se kao veliki osloboditelj iako je pravo krvoproliće u
Libiji tek počinjalo.
Kome trebaju detalji
No, Ocampovi
poslovi u Libiji nakon rušenja Gadafija i nakon što je napustio sud
zapravo su najporazniji nalaz novinarske istrage dokumenata iz ICC-a.
Nakon odlaska s mjesta glavnog tužitelja odlučio je iskoristiti svoje
kontakte da zaradi ozbiljan novac radeći kao svjetski poznat odvjetnik.
Jedan od klijenata bio mu je Hasan Tatanaki, sumnjivi
libijski milijarder povezan s Gadafijem, koji je uključen u aktualni rat
svih protiv svih u Libiji. Posao je sklopljen na tri godine za honorar
od tri milijuna dolara. Tatanaki je do Ocampa došao putem nećakinje koju
je Ocampo upoznao za filmskog projekta u kojem je sudjelovao. Ocampu
nije smetalo to što je Tatanaki surađivao s Gadafijevim sinom Saifom,
što je prebogati i vrlo mutni biznismen koji se bavi građevinom, a u
svom vlasništvu ima medije, i što je bio vlasnik naftne kompanije
registrirane na britanskom otoku Man, poznatoj poreznoj oazi. Nakon
revolucije, Tatanaki se pridružio generalu Kalifi Haftaru,
koji je danas jedan od glavnih igrača u libijskom sukobu. I jedan od
najbrutalnijih. Iako je cilj Haftara i Tatanakija osigurati naftne
zalihe i otjerati od prirodnih resursa islamiste, Haftarovi vojnici ne
prezaju od najokrutnijih zločina. – Morali smo zaštititi Libiju. Šokiran
sam jer ljudi ne vide bit, nego inzistiraju na detaljima – kasnije je o
suradnji s kontroverznom stranom u ratu u Libiji rekao Ocampo.
Moj dragi klijent
Gambijka Fatou Bensouda,
Ocampova nasljednica na čelu Ureda glavnog tužitelja, već je javno
prozivala Haftara za zločine u konfliktu u Libiji. Ocampo je tada, kako
otkrivaju dokumenti koji su procurili, iskoristio kontakte s ICC-om kako
bi pomogao klijentu. Ocampo je, pokazuju dokumenti, dobio upozorenje da
sud ispituje ne samo Haftarovu, nego i Tatanakijevu ulogu u ratu u
Libiji. U e-mailu koji je Ocampo dobio od službenice suda uključene u
istragu o Libiji, Ocampo je upozoren na grube javne izjave njegova
klijenta o “masakru svih koji se ne bore uz Haftara jer su izdajice”.
Skrenuta mu je pozornost i na video na YouTubeu na kojem je snimljen
telefonski razgovor Tatanakija i Saifa al-islama, Gadafijeva najstarijeg
sina, u proljeće 2011. kada je pao Bengazi. – Čini se da je Tatanaki
surađivao s članovima bivše libijske vlade još dok je trajao rat.
Smatrala sam da biste to željeli znati – navodi zaposlenica koja je
uključila poveznicu na snimku na internetu.
Spašavanje Tatanakija
Ocampa
su podsjetili na slučajeve kad je ICC nakon genocida u Ruandi osudio
vlasnike medija koji su poticali na genocid iako nisu bili časnici, nego
civili. Isto bi moglo zadesiti njegova klijenta iako nije časnik, a to
bi bilo pogubno za bivšeg glavnog tužitelja. Takvo prenošenje
informacija strogo je zabranjeno kodeksom Ureda tužitelja. No, Spiegel
piše da je Ocampo odmah krenuo u akciju zaštite klijenta od ICC-a.
Tatanakija je upozorio da treba osigurati da Haftarova vojska ne čini
zločine, niti ih potiče. I Tatanakijevi mediji moraju paziti da ne
objavljuju izjave kojima potiču zločine. Treba napraviti detaljan plan
kako bi se osiguralo da Hassan Tatanaki i njegove snage ne postanu mete
ICC-a, obrazložio je Ocampo.
Savjetuje i Philip Morris
ICC
trenutačno istražuje mailove upozorenja Ocampu. Koliko je daleko došla
istraga o Haftaru i istražuje li se Tatanaki, ne zna se. No, Ocampo je u
međuvremenu okončao ugovor s kontroverznim Tatanakijem. Od dogovorena
tri milijuna isplaćeno mu je samo 750.000 dolara, rekao je Spiegelu. No,
za Tatanakija je ionako radio samo godinu dana, “u stvarnosti tri
mjeseca”. Ocampo nije želio otkriti novinarima razloge prekida ugovora.
No, ako se nadao da će stvari proći ispod radara, to se nije dogodilo.
Osim što je njegov ugled narušen, narušena je i vjerodostojnost ICC-a.
Njegova
karijera lijepo je napredovala nakon Haaga. Ocampo je radio za Svjetsku
banku, osnovao je konzultantsku tvrtku sa sjedištem u New Yorku, piše
knjigu o radu suda, stručni je suradnik u Centru za ljudska prava Carr
pri Harvardu. Savjetuje i veliku duhansku kompaniju Philip Morris kako
se boriti protiv krijumčarenja cigareta. Najveći trenutačni projekt mu
je Venezuela. Organizacija američkih država (OAS) provjerila mu je
istragu zločina protiv čovječnosti u toj zemlji pod vladom aktualnog
predsjednika Nicolasa Madura. Redovito se u tom svojstvu pojavljuje pred kamerama.
Ocampo
napokon “zarađuje i uživa”. Govoreći o godinama u Haagu, žalio se
Spiegelovim novinarima. “Potrošio sam dobar dio ušteđevine na životne
troškove u Nizozemskoj”, kaže. Plaća mu je bila 200.000 eura na godinu.
Danas prihvaća pro bono slučajeve, a to nadoknađuje radom za imućne
klijente. Zato je “jako skup”, objasnio je.
Panama pa Švicarska
No,
Spiegelov tim istraživačkih novinara otkrio je u međuvremenu još jedan
sramotan podatak o bivšem glavnom tužitelju ICC-a. Ocampo i njegova
obitelj bili su vlasnici više offshore kompanija u karipskim poreznim
oazama. Dva mjeseca nakon što je napustio Ured glavnog tužitelja, na
njegov račun u nizozemskoj banci sjelo je 50.000 dolara. Uplatila mu ih
je korporacija Tain Bay iz Paname. Zatim je u nekoliko tranši na njegove
račune leglo još 140.000 dolara. Trag novca počinjao je uvijek u
Panami, a dok bi došao do Ocampa, prošao bi Švicarsku. Tko je bio
uplatitelj? Nitko drugi nego sam Ocampo i njegova supruga. A zašto je
tako tajnovito prebacivao novac sam sebi? Ocampo i njegova supruga bili
su vlasnici shell kompanije s Britanskih Djevičanskih otoka. Nakon 2009.
godine, kad je to otočje promijenilo regulacije, Ocampo i njegova
supruga, zabrinuti zbog slabije zaštite privatnosti vlasnika offshore
kompanija, odlučili su poslovanje prenijeti na odvjetnički ured Mossack
Fonseca, isti onaj koji je zasjao u skandalu s milijunima tajnih računa
kojima se izbjegava plaćanje poreza u aferi Panamski papiri. Čemu tolika
tajnovitost i koje je porijeklo novca, još nije utvrđeno.
Ocampo,
bivši predsjednik Transparency Internationala za Latinsku Ameriku i
Karibe, organizacije aktivne u borbi protiv financijske
netransparentnosti u poreznim oazama, na ta pitanja još treba
odgovoriti.
No, pravne odgovornosti nema, jedino ona moralna, zaključuju njegovi kolege.