“Moja obitelj bila je potpuno šokirana kada sam prije godinu dana
počeo ići u crkvu. Oduvijek sam bio odlučni ateist i uvijek sam žustro
argumentirao svoje stavove bilo kojem vjerniku koji bi mi se
suprotstavio. Da ste mi tada rekli da se manje od polovice Ujedinjenog
Kraljevstva smatra vjernicima, bio bih veseo. I dalje čvrsto vjerujem da
ne postoji bog i da ne postoji zagrobni život.
No, kad sam dobio sina, u meni se pojavio neki nagon za potragom za
dubljim značenjem, težnja za nekom povezanošću s prošlosti te sam počeo
više razmišljati o duhovnosti.
Većinu nedjelja prije nego sam dobio sina nastavljao sam tulumariti, opijao sam se i zafrkavao s kolegama.
No, budući da se takvo ponašanje smatra neprikladnim kad postaneš otac, vikendi su mi se brzo i drastično promijenili.
Većinu sam ranog očinstva proveo trijezno gurajući kolica Londonom, u
svojem svijetu, gledajući arhitekturu. Primijetio sam da su londonske
crkve poprilično lijepe u odnosu na stršeće nebodere i snobovske trgove.
Crkve svih tipova, gotičke, modernističke, neoklasične, protežu se od bajkovitog Southwarka do prosvjetiteljskog St. Paula.
Vjerojatno prolazite pokraj neke crkve na putu kući. Zastanite na
nekoliko minuta i dugo je promatrajte. Hodajte oko nje. Pogledajte
možete li ući u nju. Velika je, nije li? I stara, stvarno stara.
Vjenčanja, pogrebi, krštenja. Svjetski ratovi, dinastije koje se ruše, kulturne revolucije. Ta ih je crkva sve proživjela.
Novi doživljaj
Jedne jesenske nedjelje prošle godine bio sam vani s prijateljem i u
hiru ušao u neogotičku crkvu St. Phillip, kraj mojega staroga stana.
Iznutra je bila još više zapanjujuća, moćna, kamenita, puna umjetničkih
djela i obasjana svjetlom svijeća.
Tridesetak prijateljskih pari očiju okrenulo se i gledalo nas kako
ulazimo. Na jednoj je strani bilo područje prekriveno tepihom, gdje sam
sjeo s prijateljem i slušao misu. Nasmiješena sredovječna gospođa u
novoj halji pričala je priču o dijeljenju, koja je zapravo vrlo lijepa
kada se o njoj promisli.
Tada su svi počeli pjevati – ljubazni stranac dodao mi je pjesmaricu i otvorio mi ispravnu stranicu – pa sam im se pridružio.
Nakon mise svi smo pili čaj i jeli kekse te smo proćaskali o tome što se
zbiva u susjedstvu. Sve su se starije gospođe okupile oko mojega sina.
Jesam li ih smatrao neznalicama jer vjeruju u boga? Naravno. Jesam li se
svejedno smiješio? Apsolutno.
Sljedeće sam nedjelje to ponovio u St. Johnu. A one iza toga sam
posjetio metodističku crkvu pokraj postaje, prije nego sam svratio do
St. Petera na misu u pratnji najboljeg zbora koji sam ikad čuo. Svake
nedjelje ujutro u više od 30.000 prekrasnih prostora diljem zemlje
besplatno se može odgledati sat “kazališne predstave”, s plemenitim
ciljem podizanja duha i nježne moralne potpore.
Obuzdajte nevjericu na sat vremena u nedjelju ujutro
Dobar propovjednik, a ima poprilično loših, ispreplest će trenutna
zbivanja i život župe u svoju propovijed, i ostaviti vam praktičnu
lekciju koju ćete ponijeti kući i zapamtiti.
Što nas evanđelja mogu naučiti o američkome predsjedniku Donaldu Trumpu
ili Levitski zakonik o klimatskim promjenama, a psalam 84 o zatvaranju
lokalnoga puba?
Postoji društvo, pa čak i zabava koji čekaju na vas – ako ste dovoljno
otvoreni da obuzdate nevjericu na oko sat vremena u nedjelju ujutro.
Moj sin voli divovske zgrade, bake koje se smiješe, kutije igračaka te
besplatne kekse i sok. Meni se sviđa osjećaj zajedništva, povezanost sa
starijim generacijama i sidro u mojem rasporedu. I neke od pjesama su
lijepe. U redu je misliti da je “Crkva” čudna. U pravu ste, jest, ali
crkve – one zaslužuju samo hvalu”, zaključuje se u tekstu.