No godinu dana od njegove smrti 25. studenoga 2016., Castrova
prisutnost i dalje se itekako osjeća na karipskom otoku. Njegove ideje
uče se u školama, a mnoge njegove izreke javno su dobro. Fotografije mu
krase mnoge državne zgrade. Malo se toga promijenilo za Kubance od
Castrove smrti.
“Mnogo prije no što je umro, Castro se povukao iz vladinih aktivnosti”,
ističe Susanne Gratius, politologinja sa sveučilišta u Madridu, “ali je
ostao simbolična ličnost i komentirao što se događa u politici.”
Reforme “na ledu”
U početku je postojala nada da će predsjednik Raul Castro izaći iz
bratove sjene i ubrzati reformski put koji je Fidel začeo, ali se to
zasad nije dogodilo.
“Reformski je put trenutno ‘na ledu’. Zaustavljen je i put otvaranja
prema Sjedinjenim Državama. Kubanska vlada trenutno ne želi
eksperimentirati s tim”, smatra Bert Hoffmann, politilog s njemačkog
Giga Instituta.
“Dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću vratio se Hladni rat. To je ojačalo konzervativce na Kubi”, tvrdi taj stručnjak.
Trump je opozvao niz mjera svog prethodnika Baracka Obame koje su
ublažile uvjete u turističkom sektoru, te je zabranio poslovnu suradnju s
kubanskim oružanim snagama koje kontroliraju velik dio sveukupne
kubanske ekonomije.
Nakon tajanstvenih zvučnih napada na američko veleposlanstvo u Havani,
Washington je od tamo povukao velik broj svojih diplomata.
“Tu je Raul Castro najveći gubitnik”, naglasila je kubanska disidentica Yoani Sanchez na svom blogu 14ymedio.
Zatopljenje diplomatskih odnosa između Kube i SAD-a brzo je završilo, a
“obje su se države vratile u vremena Hladnog rata”, tvrdi Sanchez.
Po vlastitoj najavi Raul Castro u veljači iduće godine kani odstupiti s
funkcije predsjednika i otvoriti put mlađem naraštaju političara, što bi
ujedno trebalo biti prvi put u gotovo 60 godina da otokom ne vlada
netko iz obitelji Castro.
Junak za svoje pobornike
Fidel je na Kubi ostavio neizbrisiv trag, pa mnogi stanovnici jednostavno ne mogu zamisliti život bez vođe revolucije.
“Znali smo da će taj dan doći, ali me ipak pogodilo”, kaže Lourdes koja na tržnici u Havani prodaje voće i povrće.
“Stara sam koliko i revolucija, ne znam za ništa drugo”.
Castro je za svoje pobornike junak koji je oslobodio Kubu, suprotstavio
se SAD-u i predvodio napredak društva. Protivnicima je nasilni autokrat
koji je gušio one s drugačijim idejama, nije dopuštao slobodne izbore i
obustavio slobodu govora.
“Fidel Castro je umro kao sretan čovjek”, smatra talijanski novinar
Gianni Mina koji je osobno poznavao kubanskog predsjednika, a jednom i s
njim imao intervju koji je trajao 16 sati. Mina tvrdi kako se nije puno
toga promijenilo od Castrove smrti.
“Kuba je okrenuta prema sebi, kao što je to bila mnogo puta tijekom
svoje povijesti kako bi se uspjela samostalno održati. Država je nestala
iz svjetskih medija, no vjerujem da Kubanska revolucija i dalje ima
veliku važnost u Latinskoj Americi”, smatra talijanski novinar.
Ikona međunarodnih ljevičarskih pokreta
Castro je i dalje glavna ikona međunarodnih ljevičarskih pokreta.
Njegovi su pobornici proslavili njegov rođendan u kolovozu, jednako kao i
predsjednici Venezuele i Bolivije Nicolas Maduro i Evo Morales.
No geopolitički okvir je zadao udarac borbi za socijalizam u toj regiji.
Ekonomska kriza u Venezueli, najvažnijem ekonomskom savezniku Kube,
donijela je nevolje na otok.
Castrova je urna prije godinu dana trijumfalnom paradom prevezena iz
Havane na drugu stranu otoka, u Santiago de Cubu, drugi najveći kubanski
grad u kojem je započela Kubanska revolucija. Tamo su se okupili deseci
tisuća veterana, radnika i školske djece koji su uzvikivali “Ja sam
Fidel, ja sam Fidel”.
Urna s pepelom legendarnog revolucionarnog vođe na mjesnom je groblju obilježena komadom stijene na kojemu samo piše Fidel.
U danima nakon njegove smrti se diljem otoka neprekidno mogla čuti
melodramatična pjesma “Calgando con Fidel” (Jahati s Fidelom). Tekst
pjesme govori: “Oče, ne puštaj moju ruku. Još uvijek ne znam mogu li ići
bez tebe”.
Kubanci to svakako mogu, ali još ne znaju u kojem smjeru.