Izvor: Jutarnji.hr
Piše: Željko Trkanjec
“Znam da je proteklih nekoliko dana bilo teško, a cijena visoka, i znam da ima mnogo pitanja i mnogo frustracija, ali sada je važno da smo pokrenuli akciju i rješavanje problema.” Tako se Izraelu u nedjelju obratio Herzi Halevi, načelnik Glavnog stožera vojske. “Ovo je bio obavještajni neuspjeh”, rekao je Jonathan Panikoff, bivši američki obavještajac za Bliski istok, sada u think tanku Atlantic Council.
Odgovor na mnoga pitanja lijepo je sažeo Élie Barnavi, bivši francuski ambasador u Izraelu u tekstu objavljenom na mrežnim stranicama Le Mondea. Kaže ambasador da je napad bio predvidiv “jer što smo doživjeli nije naredba s neba. To je rezultat kombinacije dva čimbenika: fanatične islamističke organizacije čiji je deklarirani cilj uništenje Izraela i imbecilne izraelske politike koje su se uzastopne vlade držale, a najnovija dovela do vrhunca”.
Izraelski dnevnik list Ha‘aretz piše da je prošli tjedan održan sastanak visoko rangiranih osoba izraelske vojske (IDF) i Ministarstva obrane na kojem je zaključeno da Hamas nije zainteresiran niti se priprema za rat. Dodaje i da IDF i Shin Bet (izraelska unutarnja obavještajna služba) nisu imali nikakvo obavještajno upozorenje koje bi ukazalo na Hamasovu namjeru da napadne Izrael u ovom razmjeru.
Već sam napisao da glavnu odgovornost za nepripremljenost Izraela snosi premijer Benjamin Netanyahu i njegovi radikalno desni koalicijski partneri koje će ambasador Barnavi prozvati, s pravom, “židovskom verzijom Hamasa”. Šest dana prije napada, premijerov savjetnik za nacionalnu sigurnost Tzachi Hanegbi samouvjereno je izjavio da je “Hamas vrlo, vrlo suzdržan”, piše Ha‘retz.
General Halevi je iskreno rekao da ima mnogo pitanja među kojima je i kako to da sigurnosne službe nisu imale obavještajno upozorenje. Jedan je od elemenata ukupnog odgovora jednostavan, javnost u pravilu pridaje obavještajnim službama gotovo nadnaravne moći. Čemu pomažu obavještajne službe krinkom misterija pod kojim djeluju katkad svjesno puštajući informacije o svojoj učinkovitosti kao što je to napravio Mossad (izraelska vanjska obavještajna služba) objavljujući detalje o likvidaciji Mahmouda al-Mabhouha u Dubaiju 2010. godine. Zbog krinke o neuspješnim aktivnostima ne znamo ništa.
Famozne službe poznate po troslovnom akronimu, vjeruje se naširoko, upravljaju svijetom, imaju moć kojoj se nitko ne može suprotstaviti. Moram citirati Đuru Čvorovića, “CIA, snajka, CIA”. Središnja američka obavještajna organizacija, CIA, nije imala baš nikakve informacije o napadačima koji su 11. rujna 2001. godine oteli četiri zrakoplova i motali se američkim nebom kako su htjeli. SAD ima ukupno 18 obavještajnih agencija.
Počelo je kao Čeka, pa NKVD, KGB, sada je to FSB, središnja ruska obavještajna organizacija koja je dvaput spavala dok su u Ukrajini stvarani preduvjeti rušenja proruskog režima. Pogrešna procjena stanja u Ukrajini prije početka agresije u veljači 2022. godine već je anegdotalna. GRU je ruska vojna tajna služba koja djeluje u inozemstvu, “proslavila se” neuspješnim pokušajem trovanja svog bivšeg špijuna Sergeja Skripala u britanskom gradu Salisburyju 2018. godine: nisu ubili njega ni kćer Juliju, jesu slučajnu prolaznicu.
Američke obavještajne službe nisu očekivale da će se afganistanski režim raspasti u nekoliko dana i da će biti potrebno organizirati masovni bijeg iz Kabula. S druge strane izuzetno su precizno utvrdile ruske planove agresije Ukrajine, ali tada je na čelu CIA već bio William Burns, ozbiljan analitičar. Izjava o odricanju odgovornosti: gospodina Burnsa smatram jednim od najozbiljnijih ljudi na globalnoj političkoj sceni koji djeluje izuzetno pozitivno.
Njemačka je na čelu unutarnje obavještajne službe (BfV) imala radikalnog desničara, Hans-Georga Maassena.
Mossad i Shin Bet su tijekom povijesti izveli niz uspješnih operacija, spriječili niz prijetnji po Izrael, ali nisu svemoćni. Primjerice, 2014. godine te službe nisu znale da Hamas gradi mrežu tunela koji izlaze na izraelsko ozemlje pa su iz njih iznenada pod okriljem noći upali borci koji su napali lokalna naselja.
Palo je u zaborav da je kasnija istraga pokazala da su analitičari zanemarili reagirati na količinu cementa koja je ulazila u pojas Gaze (Izrael kontrolira uvoz), a koja bi bila dovoljna da se betonom pokrije cijeli taj teritorij. Previd. Obavještajci su ljudi, griješe. Zbog toga vjerojatno najviše, uz financijska tržišta, nastoje u rad inkorporirati umjetnu inteligenciju. Koja, ne zaboravimo, zasad djeluje prema unosima ljudi pa nije savršena. Kad počne sama donositi odluke, eh, onda, vidjet ćemo.
Politička je odluka izraelske vlade bila fokusirati se na Islamsku Republiku Iran i njezin nuklearni program gdje je Mossad ostvario niz fascinantnih uspjeha, pokosili su gotovo generaciju nuklearnih fizičara, organizirali diverzije u nuklearnim postrojenjima, a vlasti u Teheranu nisu o tome imale pojma. Koliko god moćna bila služba, dolazi iz relativno male zemlje i nije u stanju jednako uspješno djelovati u Iranu, Siriji, Libanonu, Zapadnoj obali i pojasu Gaze. Negdje je morala pogriješiti.
Politika je bila uvjerena da je ustupcima smirila Hamas. Ambasador Barnavi piše: “Spominje se katastrofa Yom Kippura prije pedeset godina, sada smo vidjeli isti koncept – neće se usuditi, znaju tko smo, mogu sve izgubiti, ništa dobiti –, isto bolno iznenađenje, isti početni neuspjesi…”.
“Sav je rat opsjena”, pisao je davno Sun Tzu u “Umijeću ratovanja”. “Uspjeli su nas taktički iznenaditi”, iskren je Eyal Hulata, bivši izraelski savjetnik za nacionalnu sigurnost. Obavještajni rat dio je ukupnog rata, važan, ali dio i u njemu je Izrael drugi put izgubio. Nitko ne može stalno pobjeđivati.